Od starine ovi se običaji vežu uz 24. lipnja, kad je padao ljetni suncostaj, te je to bio najduži dan u godini. Kako je julijanski kalendar (365,2500 dana) bio nešto duži od tropske godine (365,2422 dana), astronomski se suncostaj pomicao svakog stoljeća za otprilike tri dana, što je zaustavljeno reformom kalendara pape Grgura XIII. i prihvaćanjem gregorijanskog kalendara. Otada ljetni suncostaj pada oko 21. lipnja. Ivanjske su svečanosti ipak u mnogim dijelovima Europe ostale vezane uz svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja.
U narodnom vjerovanju širom Europe vladalo je uvjerenje da biljke koje bi bile prikupljene o ivanjskoj noći imaju čudesna ili ljekovita svojstva. Paljeni su krijesovi, a vjerovalo se da oni štite od zlih duhova za koje se mislilo da slobodno lutaju uokolo dok se sunce opet vraćalo na jug.
Na našim prostorima, staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu. Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta. Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnog solsticija dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru. Ivanje je noć njihove svadbe. S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu “Zeleni Jura”, a ljetnog Jarila sv. Ivan Krstitelj.
Paljenje krijesova bio je običaj i kod drugih praznika, npr. Jurjevo, Vidovdan, Ilindan, Dan sv. Petra i Pavla. Simbolički je uvijek bilo vezano uz nebesku vatru Sunca i smatra se ostatkom Sunčeva kulta. Kod obrednih krijesova za vrijeme ljetnog suncostaja namjera je bila tu vatru zadržati i produžiti joj moć, zbog njene pročišćavajuće, preporađajuće i oplođujuće snage. Naši stari vjerovali su da ove vatre imaju moć rastjerivanja zlih sila, bolesti i štetočina, dok istovremeno donose pročišćenje i božanski blagoslov.
Za krijesove se najviše skupljalo suhe grane borovice, a paljeni su na raskrižjima, povišenim mjestima, ponegdje uz svaku kuću, ulicu ili zaselak. Uz krijes su se okupljali seljani, ponajprije mladež, te pjevali krijesne pjesme i plesali kola. Ivanjske pjesme pjevale su se uz pratnju frula, gajdi i gusli. Neke od tih pjesama sačuvale su mitske motive, dok ih je većina kršćanizirana. U nekim dijelovima Dalmacije ivanjske je krijesove cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona. Kako je vatra dogorijevala, okupljena mladež preskakivala je krijes, i to često u parovima zbog vjerovanja da će se tako zaštititi od zlih sila i sačuvati zdravlje i plodnost. Mladi zaljubljeni parovi zajedno su držeći se za ruke preskakivali vatru kao test ljubavi, ako ne bi uspjeli zajedno preskočiti vatru, to bi bio znak da nisu suđeni jedno drugom. Drugog bi se dana preko zgarišta obično prevodila stoka, a pepeo raznosio na obrađena polja.
Osim paljenja krijesa, na Ivanje su se vatre palile još i u obliku baklji napravljenih od usitnjenog smrekovog, hrastovog ili drugog drveta. Tako su na području Požege, oko sela Velika, poznati “bakljari”, koji su na Ivanje hodali i pjevali po brežuljcima mašući upaljenim bakljama, stvarajući tako čaroban noćni prizor leta krijesnica, da bi ih na kraju obredno bacali u krijes uz pjesmu i svirku. U Podravini su bakljari bili poznati kao “ljilji”.
U mnogim hrvatskim krajevima djevojke su o Ivanju plele vijence od cvijeća i zelenila. Najčešće su to bili vijenci od paprati za koju je u narodu postojalo vjerovanje da liječi glavobolju. Osim estetske uloge u vijencu, paprat je imala i jako simboličko značenje. Vjerovalo se da cvjeta u ivanjskoj noći i to tako kratko da odmah rodi plod. Govorilo se, tko ima sreće i te noći pronađe čaroban cvijet i ubere sjeme, dobiva iznimne moći, kao što je npr. razumijevanje govora životinja, i sl. Sličnim vijencima ovjenčavalo se rogovlje i vratovi stoke. Krovovi kuća i staja također su kićeni cvjetnim vijencima.
Stara predaja govori i o običaju velikog čišćenja i obrednog kupanja na Ivanje. Vjerovalo se da obredno kupanje donosi zdravlje ne samo ljudima, nego i stoci koju se na taj dan obredno pralo.
Izvor: Nova Akropola, Wikipedia
