Jama Bezdan – pobili su stotine ljudi i njihov grob pretvorili u smetlište

Jama Bezdan nalazi se u Kostreni, nekoliko kilometara od grada Rijeke. Naziv je to kaverne, odnosno prirodne jame u krškom terenu, gdje su partizani 27. travnja 1945. godine pogubili između 500 i 1.500 osoba, neistomišljenika, među kojima veliki broj civila.

Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nije bio i sušački (današnja Rijeka nastala je administrativnim spajanjem dvaju gradova, Sušaka i Rijeke) župnik Martin Bubanj, tako da je katolička crkva, a ponajviše župnikom nasljednik na njegovoj funkciji, uspjela sačuvati spomen na ovo partizansko stratište.

O tome se prvi put javno progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, a pristup na to područje je bio zabranjen, pošto je tu bio teren jugoslavenske vojske. Nakon strašnog masakra, jama se zatrpala raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz riječke ljevaonice Vulkan.

Na prve navode o ovoj strašnoj tragedini uslijedila su reagiranja domaćih, kostrenskih partizana. Prvo su govorili da je tu bacana stoka. Nakon toga su govorili da je ipak bilo tu i pogubljenih ljudi, ali da su to bili prije svega Nijemci koji se nisu htjeli predati i par domaćih „izdajnika“.

A istina je, čini se, ipak ponešto drugačija. Zahvaljujući ponajprije upornom radu Josipa Manjgotića, nasljednika pogubljenog župnika Bubnja, očuvao se spomen na tu tragediju. On je godinama potiho sakupljao podatke i dokumente o Martinu Bubnju i izjave različitih svjedoka.

Svjedoci su rekli da je kolona koja je vođena na pogubljenje bila duga od Rijeke do Kostrene, znači preko pet kilometara. Neke su dovozili kamionima. Okupljanje je bilo kod zgrade stare škole, danas zgrade Općine Kostrena. Tu su ljudi bili čuvani do sumraka, a onda vezani žicom sprovedeni do Bezdana, mučeni i ubijeni. Godinama su se na kostrenskim plažama pojavljivali leševi, ali sad je pitanje da li su to zaista isplivavale žrtve Bezdana ili nešto drugo.

Župnik Manjgotić je tijekom godina istraživanja uspio čak saznati i tko su izravni počinitelji tog zločina: „Jedan od izvršitelja još je uvijek živ, a dvojica su umrli. Ja sam s njime razgovarao, ali kada se o tome povede razgovor, neće ništa kazati. Tada je bio dvadesetogodišnjak.“ (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).

Emil Kratil, majstor za glasovire, koji je 1945. godine najprije bio raspoređen u skupinu za pogubljenje a potom ipak nad samom jamom pušten, puno je godina kasnije opisao susret s jednim od egzekutora nad jamom Bezdan: „Ovo vam pričam jer sam danas doživio udar da mi je došlo zlo videći jednog od kostrenskih partizana, dolazeći do obitelji, gdje sam bio pozvan da ugodim glasovir.“ (»Zvona«, Rijeka, travanj 1995. str. 4).

Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodići slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: „Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom.“ (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).

Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava za područja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisao je cijeli partizanski postupak pogubljenja: „Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ih potom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučki ubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, priklanih i strijeljanih uz zapomagajući vrisak i jauke… Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije je minirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada.“ (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).

Oglas:

Uz ostalo Fužinac je i izjavio: „Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani, čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihove žrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište.“ (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 4).

Starica Antonija Kerner prisjetila se također tih mučnih dana: „Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu je odjekivala paljba. Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć…“ («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

Martin Bubanj, koji osim što je bio župnik na Sušaku, bio je i vjeroučitelj, te je predosjećavši da se nalazi na meti nadolazećih „osloboditelja“, uputio 11. travnja 1945. godine pismo roditeljima svojih učenika:

Dragi roditelji! Ne znam ča će biti s menom. Ću kamo poći, ili uopće ne ću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam učinio nikome. Svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomagao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda da pomognem ljudima. Pa ipak čujem da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd. Ako ostanem i poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik koji sam propovijedao i branio svoju vjeru… Drugo, zato što sam se uvijek osjećao Hrvatom i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod i pomagao tom narodu koliko god je bilo moguće… Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni da sam poginuo za Boga i vjeru… Molite se Bogu za mene, samo On će me čuvati.  Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.

Godine 2002. godine nekolicina je ljudi svojim rukama podigla spomenik žrtvama partizanskog terora, bez ikakve financijske pomoći države ili općine.

Autor: Ivica Mandekić