Je li zelena energija doista „zelena“?

Foto: Reuters / Jonny Hogg

Budućnost takozvane zelene energije, gdje su motori s unutarnjim sagorjevanjem i termoelektrane dio ropotarnice povijesti, je idilična vizija. No u stvarnosti, to je samo vizija.

Do 2030. godine u svijetu bi trebalo biti oko 140 milijuna električnih automobila, a do 2040. godine svako treće vozilo bi trebalo biti pogonjeno strujom umjesto fosilnim gorivima.

To na prvi pogled zvuči bajno, ali nije sve baš tako kako se na prvi pogled čini. Svi ti automobili trebaju akumulatore koji će ih napajati, a svi ti akumulatori trebaju biti napravljeni od specifičnih materijala i minerala koje treba iskopati iz zemlje. Opet ništa bez rudarstva.

Vodeće svjetske korporacije već su u utrci za tim dragocjenim mineralima, od litija, nikla, kobalta, barka, platine do paladija, ključnih minerala za proizvodnju navedenih akumulatora.

Predviđa se da bi za proizvodnju 140 milijuna električnih automobila do 2030. godine trebalo iskopati dodatnih 3 milijuna tona bakra na godinu. Iskop nikla bi se trebao povećati za 1,3 milijuna tona a kobalta za 260.000 tona na godinu.

I to su samo procjene za izradu akumulatora. Električni automobili trebaju motore, solarne i vjetrovne generatore, a tu su potrebni razni materijali, poput telurija i neodimija, za koje vjerojatno nikad niste ni čuli. Potražnja za nekim resursima već sad postaje veća od ponude, na čemu će neki lijepo zaraditi, ali i po svemu sudeći iscrpiti dostupne izvore dragocjenih ruda.

Zbog ograničene dostupnosti određenih ruda, ista će se pribavljati iz raznih izvora, između ostalih iz zemalja bez ikakve kontrole zaštite okoliša. U dijelovima Južne Amerike, gdje se izvlači litij, okoliš je već onečišćen solima koje su nusprodukt proizvodnje litija isparavanjem, a u Tibetu se otrovne kemikalije koje se koriste u obradi litija, ispuštaju u rijeke i uzrokuju masovni pomor biološkog svijeta.

Rudnici bakra u Meksiku izazvali su toliko onečišćenje u kolovozu 2014. godine da su rijeke Sonora i Bacanuchi bile doslovno crvene i uzrokovale velike zdravstvene probleme za lokalno stanovništvo.

Rudnici kobalta u Kongu također su zabilježeni kao znatni onečišćivači posljednjih godina, uglavnom zbog nedostatka potrebne regulative u tamošnjem rudarstvu.

Problem s obnovljivom energijom jest ta što ona u stvarnosti ne postoji. Litijeve baterije se mogu iznova puniti i prazniti ali i njima vijek trajanja prođe nakon desetak godina, nakon čega se treba ugraditi nova, koju opet treba proizvesti od spomenutih rijetkih minerala kojih nema u relativnom izobilju za razliku od fosilnih goriva. Čak uzevši u obzir potencijal recikliranja takvih akumulatora i baterija, trenutno se samo oko pet posto litijevih baterija reciklira, dok je potpuna reciklaža praktički nemoguća.

Jedino čemu će povećana potražnja za dragocjenim mineralima neupitno voditi jest dodatno iskapanje ruda i naravno dodatni profit korporacijama koje su uključene u taj posao.

Istina je da se rudarenje i izvlačenje potrebnih minerala mogu učiniti „zelenijim“ i u skladu s očuvanjem okoliša korištenjem tehnologija pročišćavanja tehnološke vode, obnove onečišćenog tla, zarobljavanja i pročišćavanja plinova koji su nusprodukt rudarstva, a za sve to je preduvjet striktna regulativa lokalnih vlasti, no tada to zbog povećanja troškova ne bi bio unosan posao za rudarske gigante, a isto tako ni za takozvanu „zelenu“ industriju koja je ionako velikim dijelom potpomognuta državnim poticajima jer je često tržišno neisplativa.