U subotu ujutro džihadistička skupina Hamas donijela je odluku o napadu na Izrael u neviđenim razmjerima, bombardirajući ga raketama i pokrenuvši kopnenu invaziju. Uslijedili su smrt i razaranje, sa stotinama mrtvih i tisućama ozlijeđenih na obje strane, uključujući civile, dok je Izrael odgovorio sveobuhvatnom objavom rata i nemilosrdnim bombardiranjem pojasa Gaze.
Sukob između Izraela i Palestine uobičajen je kao i izlazak sunca na istoku, ali ovaj put je drugačiji, ne samo zbog zastrašujućeg broja žrtava s obje strane u samo nekoliko dana, već zato što takvi sukobi nisu predstavljali formalni rat od 1973., a legalno priznati teritorij Izraela nije bio napadnut od strane neprijatelja od 1948. Ulozi su ogromni, ali moglo bi se postaviti pitanje kako je točno došlo do ovoga? Zašto se to sada događa? I kako se to odnosi na širi kontekst ne samo Bliskog istoka, već i svijeta?
Dvije riječi: Abrahamov sporazum. Pokušaj Sjedinjenih Država da stvori jednostrano, neuravnoteženo i učinkovito odobravanje izraelskih akcija, zajedno s pokušajem da se to iskoristi za izolaciju Irana, doveo je do proračuna Hamasa da je jedini način potpuna oružana borba. Pri tome, cilj militantima nije uništiti Izrael direktno, jer moramo priznati da takav ishod nije moguć. Umjesto toga, cilj je okrenuti diplomatsku i političku plimu u regiji protiv Izraela i SAD-a u ime novog džihada.
Abrahamski sporazum je mirovna inicijativa koju je 2020. godine pokrenula Trumpova administracija koja nastoji pridobiti arapske zemlje da jednostrano priznaju državu Izrael, a da sam Izrael ne napravi bilo kakve ustupke po pitanju palestinske državnosti. Kroz sporazume, potaknuti proizraelskim fanatizmom bivšeg državnog tajnika Mikea Pompea, SAD je uspio pridobiti Ujedinjene Arapske Emirate, Sudan, Maroko i Bahrein da otvore diplomatske odnose s Izraelom. SAD je to obično poticao praveći jednostrane ustupke tim zemljama kao dio dogovora, poput uklanjanja Sudana s popisa državnih sponzora terorizma ili priznavanja suvereniteta Maroka nad Zapadnom Saharom.
Abrahamski sporazumi nisu bili ozbiljna mirovna inicijativa jer sve što su učinili bilo je potkupljivanje zemalja da se priklone Izraelu i napuste Palestinu, umjesto da traže mir u jednom od najistaknutijih tinjajućih sukoba u regiji. Štoviše, prava geopolitička namjera sporazuma bila je olakšati diplomatsku izolaciju Irana slabljenjem i cijepanjem anticionističkog bloka. Opsežnija strategija, prošireno, bila je olakšati američku hegemoniju nad Bliskim istokom, s obzirom na vrlo bliske odnose Izraela sa SAD-om. Suprotstavljanje SAD-u u regiji uvijek je išlo ruku pod ruku s protivljenjem Izraelu, bilo kroz arapski nacionalizam (Sirija, Irak Saddama Husseina i, povijesno, Egipat Gamala Abdela Nassera) ili islamski fundamentalizam (Iran, Hezbollah, Hamas) .
U skladu s tim, SAD se nadao da će Washington diplomatskom izolacijom Irana, nametanjem strogih sankcija protiv njega i pokušajem da ga prisili na odustajanje od svojih nuklearnih programa i programa balističkih raketa, održati svoj poredak na Bliskom istoku i održati povoljne sigurnosne odnose u regiji. Abrahamov sporazum je u tu svrhu poticao odobravanje postupaka Izraela, umjesto da se napravi obostrano prihvatljiv kompromis koji bi težio kretanju prema rješenju s dvije države. Promičući ovo, SAD je rado dopustio Izraelu pod Netanyahuom da neprestano pomiče cilj prema “rješenju jedne države” i učinkovito ignorira palestinski otpor, koji sada opisuje kao “neizazvan”.
Međutim, ova strategija nije uspjela u mnogim točkama. Prvo, promjene u globalnom geopolitičkom krajoliku od početka rusko-ukrajinskog sukoba 2022., kao i natjecanje SAD-a s Kinom, učinile su Iran jačim, jer je stekao politički prostor za sebe kako bi izbjegao sankcije i spremnije razvijao svoje vojne sposobnosti, dajući mu stoga priliku za pružanje veće potpore Hamasu i Hezbollahu. SAD još uvijek koristi politike sankcija iz unipolarne ere koje su strateški zastarjele. Zatim, drugo, čini se da SAD nije uspio shvatiti kako bi pokušaj samovoljne promjene statusa quo u korist Izraela kulminirao oružanim otporom jer su Palestinci zapravo stjerani u kut. Kombinacija ovih čimbenika znači da je tlo bilo plodno za nastanak vojnog sukoba iz multipolarne ere. Hamas računa da bi tjeranjem Izraela na sveobuhvatni rat mogao pocijepati Abrahamov sporazum na komadiće i prisiliti arapski svijet da se vrati potpori Palestini, što zauzvrat slabi utjecaj SAD-a na Bliskom istoku i stoga prisiljava da se izravnije angažira, posljedično promičući veću radikalizaciju muslimana diljem svijeta.
Konačni rezultat bit će proxy rat u kojem će SAD poduprijeti Izrael, dok Iran, između ostalih, podupire Hezbollah i Hamas. Iako je bilo mnogo primjera takvih posredničkih ratova prije, bilo u Siriji ili Jemenu, razlika u ovom je u tome što se vodi protiv samog Izraela, stoga SAD nema privilegiju koristiti druge arapske države kao potporu. Stoga će palestinska strana također voditi propagandni rat koji će nametnuti bipolarni stav ‘mi protiv njih’ u regiji.
Zaključno, Abrahamov sporazum bio je strateška pogreška SAD-a koja nije donijela mir Bliskom istoku, ali ga je iz temelja destabilizirala i dovela do najvećeg rata u koji je Izrael bio uključen od 1973. godine.
