Na poziv američke vlade, Franjo Tuđman i drugi strani čelnici nazočili su 22. travnja 1993. godine u Washingtonu svečanoj ceremoniji posvećenja američkog Memorijalnog muzeja holokausta. Elie Wiesel, Židov koji je preživio Auschwitz i druge njemačke ratne logore, nije bio sretan.
„Tuđmanova prisutnost usred preživjelih je sramota“, rekao je Wiesel, koji je također izrazio zabrinutost da će knjiga hrvatskog predsjednika i povjesničara iz 1989., prema riječima New York Timesa (22. travnja 1993.), „potpiriti argumente povijesnih revizionista koji poriču da se holokaust dogodio“.
Rabin Marvin Hier, direktor Centra Simon Wiesenthal u Los Angelesu, rekao je da bi jedino opravdanje za Tuđmanov nastup na svečanosti posvećenja bilo da mu se pruži prilika da javno odbaci svoja heretička stajališta. „Ako to nije slučaj“, rekao je Hier, „pozivnica daje vjerodostojnost jednom od najpoznatijih svjetskih revizionista holokausta.“ (New York Times, 22. travnja 1993.)
Ono što je razljutilo tadašnje židovske utjecajne ličnosti, bile su Tuđmanove izjave u njegovoj povjesničarskoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. godine.
Tuđman u svojem djelu spremno priznaje da su europski Židovi pretrpjeli „užasne nevolje“ tijekom ratnih godina. U isto vrijeme, međutim, napisao je i sljedeće:
„Procijenjeni gubitak od čak šest milijuna židovskih žrtava previše je utemeljen kako na emotivnim, pristranim svjedočanstvima, tako i na preuveličanim podacima u poratnim obračunima ratnih zločina i obračuna s poraženima… Sredinom 1980-ih., svjetsko židovstvo i dalje ima potrebu podsjećati na svoj holokaust, čak i pokušavajući spriječiti izbor bivšeg glavnog tajnika UN-a Kurta Waldheima za predsjednika Austrije.“
Tuđman ne spominje eksplicitno koju brojku smatra mjerodavnom, navodi da postoji nekoliko povjesničarskih teza, koje variraju od milijun pa do četiri milijuna stradalih Židova.
Svoj revizionistički stav Tuđman je potvrdio u intervjuu kanadskoj televiziji: „Što se tiče Židova, sklon sam se složiti s onim znanstvenicima u svijetu koji kažu da je brojka od šest milijuna pretjerana.“ (The New Republic, 20. siječnja 1992., str. 5.)
Unatoč činjenici da je Tuđman u svojoj knjizi, kao i u ostalim svojim djelima i istupanjima javno govorio o stradanjima Židova kroz povijest, kao i činjenici da su često bili izlagani progonima, za krimen mu se našla sumnja u dogmatsku brojku od šest milijuna.
Između ostalog, Tuđman se našao i na udaru utjecajne židovske organizacije B’nai B’rith. Prema riječima tadašnjeg pomoćnika direktora B’nai B’ritha za međunarodne poslove, Georgea Spectra, Tuđmanova knjiga je „očigledno djelo antisemitizma zaogrnutog znanstvenim izrazima koji pokušava prikazati Židove kao zlikovce kroz povijest“.
Nakon inicijalnog odbijanja takvih optužbi i pravdanja za svoje opservacije, Tuđman je, znajući da ima političku odgovornost za državu koju vodi i čije interese mora osigurati, krajem iste godine B’nai B’rithu poslao pismo isprike zbog svojih izjava u svojoj povjesničarskoj knjizi.
„Sada shvaćam bolnost određenih dijelova ove knjige i nesporazum koji su izazvali, u smislu mog sve većeg odnosa i sve većeg razumijevanja židovskog naroda. Zbog ovoga nudim ispriku, i kao predsjednik nove nezavisne države koja želi iskovati čvrsto i trajno prijateljstvo sa židovskim narodom, i kao ljudsko biće koje se želi iskupiti u promicanju takvog prijateljstva.“
Autor: Ivica Mandekić
