Kad pričamo o Srednjem vijeku, jedna pojava koja je nezaobilazna u popularnoj kulturi jest pojam viteza. Vitez je u načelu bio ratnik konjanik, a u hijerarhiji srednjovjekovnog društva vitezi su bili smatrani nižim plemstvom, koje bi s vremenom nakon stjecanja posjeda mogli postati i dio višeg plemstva. Iako je njihova uloga kao ratnika tijekom Srednjeg vijeka ostala većim dijelom ista, njihova percepcija u društvu znatno se mijenjala.
Tijekom ranog Srednjeg vijeka, negdje do 1000. godine naše ere, vitezi su kod većine ljudi bili smatrani naoružanim nasilnicima i plaćenicima. Za svoju vojnu uslugu koju su pružali onome tko ih je angažirao, vitezovi bi zauzvrat dobili zemlju ili pravo da pljačkaju sela i posjede gdje su ratovali, i čine što ih je volja nekažnjeno.
Ta praksa počela se mijenjati tijekom 11. stoljeća. Tijekom ranog srednjeg vijeka vitezovi nisu trebali potjecati iz plemstva. Dok god je ratnik bio u stanju posjedovati konja, oružje i oklop, ona je mogao biti vitez. To se s vremenom promijenilo, te su pojmovi viteštva i plemstva postajali sve bliži i isprepleteni, tako da je nakon nekog vremena postalo obavezno da vitez dolazi iz redova plemstva.
Obuka za viteza počinjala je od samog djetinjstva, obično u dobi od sedam godina. Dječak bi služio kao paž na imanju nekog plemića, obično svog oca ili rođaka. Ondje bi pomagao u zadaćama starijih paževa, takozvanih štitonoša, te bi bio podučavan raznim aspektima viteštva.
Fizička sprema, borbena obuka, briga o konjima, to su bile osnove njegovog podučavanja. Osim toga, podučavalo ih se sokolarstvu, lovu, plesu, glazbi i ostalim uobičajenim aktivnostima plemstva, a nezaobilazne su bile i lekcije iz čitanja, pisanja i matematike. Od viteza se nije očekivalo da budu samo ratnici, već i plemići.
Njihova obuka trajala je do puberteta, do četrnaeste godine života, nakon čega ih se više nije smatralo djecom već mladićima. Paž bi tada bio formalno unaprijeđen u štitonošu tijekom vjerskog obreda. Svećenik bi posvetio mač novom štitonoši, koji bi prisegnuo da će ga koristiti u časne svrhe u obrani svoje vjere.
Nakon toga obuka dobiva značajan naglasak na svladavanju borbenih vještina, što je uključivalo borbu s pravim oružjem, konjaništvo, penjanje, plivanje i atletiku.
Jedna od glavnih zadaća štitonoše bila je briga o oružju i oklopu svojeg gospodara, viteza kod kojeg je provodio naukovanje, briga o njegovim konjima i pratnja istog na bojnom polju.
Pored ratničke obuke štitonoša je i dalje bio podučavan društvenim lekcijama i učenju vještina koje su razvijale njegovo strateško razmišljanje. Štitonoša se u ovoj fazi već uči i tome kako voditi domaćinstvo i posjed, jer od njega se očekuje da će jednog dana i sam postati vitez i imati svoj posjed.
Nakon sedam godina obuke, negdje s 21 godinom starosti, štitonoša bi bio proglašen vitezom u svečanoj ceremoniji. U nekim slučajevima, ako je dotični iskazao iznimnu hrabrost na ratištu, mogao je biti proglašen vitezom i ranije. No, da bi netko bio proglašen vitezom, najprije je morao posjedovati vlastito oružje i oklop. Ponekad, opremu bi mu poklonio njegov gospodar, a najčešće je istu morao sam kupiti. Kvaliteta oružja i oklopa znatno je varirala, no i rabljeno i zastarjelo oružje i oprema vrijedili su dosta novaca, te ih si mnogi nisu mogli priuštiti. Neki bi predmete osvojili na bojnom polju i uzeli ih od poraženih neprijatelja, neki osvojili na turnirima, a neki nikad nisu došli do svojeg oružja i opreme. Štitonoše koji nisu uspjeli pribaviti svoju opremu i postali su prestari da bi postali vitezovi, nosili su naziv „arma patrina“. Iako nisu prošli ceremoniju proglašenja vitezom, njima je bilo dopušteno da nose koplje i štit, privilegija koja je bila ograničena samo na vitezove.
Ceremonija proglašenja vitezom obično bi se održavala prilikom nekih većih svečanosti, poput proslave Božića ili Uskrsa, ili pak prilikom raznih slavlja poput vjenčanja plemića. Čin proglašenja vitezom vodili su plemići, kler, kraljevi.
Večer prije proglašenja štitonoša bi nakon ritualne kupke odjenuo bijelo odijelo koje simbolizira čistoću, crveni ogrtač koji simbolizira plemenitost i crne cipele, koje simboliziraju smrt. Ostatak večeri proveo bi u tihoj molitvi u kapelici dvorca ili crkve.
Sljedeće jutro održavala se ceremonija proglašenja vitezom, koja bi započela svetom misom i propovjedi od strane svećenika, nakon čega bi se pristupalo samom činu proglašenja. Mač i štit koje je blagoslovio svećenik predani bi bili plemiću, kralju, odnosno nekom drugom dostojniku koji je predvodio ceremoniju. Nakon toga bi budući vitez održao prisegu da će biti odan svome gospodaru, predan crkvi, da će braniti slabije i siromašne, da će uvijek govoriti istinu i biti pošten.
Završni čin proglašenja obavio je drugi vitez, plemić ili u posebnim slučajevima čak i sam kralj. On bi potom prislonio ruku ili ravan dio mača na rame budućeg viteza i izrekao „Imenujem te vitezom“. Novi vitez tada bi stavio svoj oklop, pospremio mač u korice, i uručene bi mu bile jahačke mamuze. Nakon ceremonije uslijedilo bi slavlje.
Vitezovi su uživali mnoge privilegije, uključujući pravo na posjedovanje vlastite zemlje, da nose oružje unutar crkve, da sjede za istim stolom s plemićima i kraljevima. Plemić kod kojeg je vitez radio obično bi mu darovao dio zemlje za njegovu vojnu službu, čime bi zapravo postao njegov vazal. Zauzvrat bi on bio dužan određeno vrijeme služiti svom gospodaru, obično 40 dana na godinu.
Ponekad se umjesto zemljom vitezove usluge plaćalo novcem. Taj oblik plaćanja postao je popularan tijekom 12. i 13. stoljeća zbog sve prisutnijeg novčanog plaćanja u Europi, sve većeg oslanjanja na ratnike plaćenike, te zbog pada važnosti konjaništva, a time i samih vitezova.
