Pedofilskim skandalima u Katoličkoj crkvi čini se da nema kraja. Posljednja u nizu je serija optužbi za seksualno zlostavljanje oko ukupno tisuću djece od strane 300 svećenika u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, koje se zbivalo tijekom razdoblja od 70 godina. To je samo jedan od čitavog niza pedofilskih skandala koji su posljednjih godina potresali Katoličku crkvu.

Nije ni potrebno naglasiti da je ta vijest, kao sve druge vezane uz slične događaje unutar Crkve, ubrzo razglašena diljem javnih medija. Istovremeno, začuđujuće je kako istraživački mediji često prešućuju i ne istražuju slične skandale koji se već desetljećima odvijaju u primjerice Hollywoodu ili među visokim političkim krugovima.

Svaki put kad se u medijima pojave takvi slučajevi unutar Crkve, sekularni puk odmah hrli s upiranjem prstiju i iskazivanjem svoje moralne superiornosti, no istovremeno zaboravlja na postojanje sekularnih institucija koje su znatno više okaljane seksualnim perverzijama, a ponekad same javno indirektno potiču takvo ponašanje.

No, je li pedofilija najveća seksualna tajna koju skriva katolički kler, i radi li se uvijek doista o pedofiliji? Ukupno 81 posto navodnih žrtava su muške osobe, što automatski znači da su to žrtve homoseksualnih svećenika, a čak tri četvrtine su mladići koji su već prošli pubertet, pri čemu već definicija pedofilije postaje upitna. Javna je tajna da Crkva u redovima svojeg klera ima određeni broj homoseksualaca. No zašto je to tako i odakle takav paradoks uzevši u obzir da se Katolička crkva tradicionalno protivi, ili se bar protivila homoseksualizmu?

Do nedavno baš i nije bilo popularno biti homoseksualac, stigmatizacija je bila na svakom koraku, te homoseksualci nisu bili prihvaćeni u društvu kao što je to slučaj danas.  Zapadno društvo današnjice potiče ljude da postanu homoseksualci, aplaudira im kao da je to nekakvo postignuće, ali nije uvijek bilo tako.

Vatikanu dostavljen dosje od 1200 stranica sa fotografijama 34 „gay svećenika“

Pokušajte si zamisliti prikrivenog homoseksualca unazad pedesetak godina. Ima li za njega boljeg mjesta nego da ode u sjemenište? Ljudi bi ga prestali osuđivati, ne bi imao pritisak obitelji i rodbine da se ženi, a kao bonus, mjesto je bilo prepuno mladih muškaraca, potencijalnih seksualnih partnera.

No ipak, opet se postavlja pitanje, kako je Katolička crkva dopustila tu „infiltraciju“ od strane populacije na koju gleda s podozrenjem? Za one koji nisu upoznati s tematikom, Katolička crkva, kao i svaka druga institucija, podijeljena je u struje koje su liberalnije ili konzervativnije. Liberalna teologija, na primjer, je pokret unutar Katoličke crkve koji nastoji spojiti ideje kršćanstva i marksizma.

Sve religije su izvorno konzervativne, te imaju uspostavljene dogme i doktrine koje određuju pravila koja treba slijediti kako bi se postigao ključni cilj, poput primjerice spasenja u kršćanstvu ili Nirvane u budizmu. Svaka religija ima svoju uspostavljenu tradiciju, a liberalne struje nastoje to potpkopati.

Liberalan religiozan čovjek, još usto svećenik, je stoga oksimoron upitnog karaktera. Vrlo je vjerojatno da se on previše ni ne zamara s religijom kao takvom, već mu ona služi kao platforma za pristup širokoj masi, publici, političkom utjecaju, novcu, moći, pa čak i seksu.

Vatikanska policija prekinula homoseksualne orgije u domu tajnika jednog od savjetnika pape Franje

Točan broj, odnosno udio homoseksualaca među katoličkim svećenstvom nije poznat, a smatra se prema raznim procjenama da varira od 20 do 60 posto. Los Angeles Times je 2002. godine proveo istraživanje među svećenicima u kojem se njih 15 posto izjasnilo da su homoseksualci ili naginju homoseksualizmu. Naravno, za očekivati je da dobar dio svećenika nije još spreman na taj način priznati svoje seksualno opredjeljenje, te možemo zaključiti da je stvarna brojka vjerojatno dvostruko veća.

Važno je napomenuti da je proces oslabljivanja Crkve započeo još davnih dana uspostavom liberalnih demokracija diljem zapadnog svijeta. Naravno da taj proces emaskulacije nije rezerviran samo za Crkvu, već je vidljiv i kroz druge, sekularne institucije, poput vojske, političkih stranaka, sporta, glazbe, umjetnosti, doslovno u svim sferama društvenog života. Po pitanju Crkve taj proces je znatno ubrzan nakon Drugog vatikanskog koncila kroz modernističke reforme.

Liberalni mediji izvještavaju samo o onom što odgovara njihovoj političkoj agendi, jednako kako izbjegavaju pisati o pedofilskim krugovima unutar Hollywooda i drugih liberalnih globalističkih institucija jer ne žele narušiti ugled i moć istih, tako prešućuju i činjenice spomenute u ovom članku, s jedne strane da ne bi narušili ugled homoseksualne populacije unutar klera, a s druge strane kako bi dodatno potkopali Crkvu kao jednu ipak relativno konzervativnu instituciju.