Tisuće potencijalnih imigranata koji su krenuli prema Europi, šalju se u matične domovine iz Libije, uz pomoć UN-a, što je konačni dokaz da je „imigrantska kriza” najobičnija izmišljotina političkih elita i NVO.

Prema objavi UN-ove Međunarodne organizacije za migracije (IOM), agencija namjerava povećati i ubrzati proces slanja Afrikanaca u matične domovine iz Libije. Tijekom prosinca namjerava ih se letovima poslati najmanje 15.000.

IOM navodi kako je ubrzavanje povratka pokušaj da se „smanji prenapučenost prihvatnih centara” gdje je broj imigranata naglo porastao nakon što je pao i broj prijelaza preko Mediterana u Italiju.

Organizacija je već poslala natrag u matične zemlje više od 14.500 Afrikanaca ove godine, u sklopu programa dobrovoljnog povratka. Najveći broj njih potječe iz zemalja poput Nigerije, Gvineje, Gambije, Malija i Senegala, od kojih je recimo potonja jedna od trenutno najprosperitetnijih zemalja Afrike, dok u ostalima nema ratnih sukoba.

Što u Europi rade afganistanske „izbjeglice“ kada se uz pomoć UN-a njih 1,2 milijuna vratilo u Afganistan?

Vidimo da sve veći broj imigranata želi ići kući, posebno nakon onoga što se dogodilo u Sabrathi, sve je vezano za Sabrathu,” rekao je Ashraf Hassan, šef IOM-ovog programa povratka.

Sabratha je grad na libijskoj obali iz kojeg su se svakodnevno slale brodice nakrcane imigrantima. Početkom ove godine, lokalne „naoružane skupine” zaustavile su taj proces. Nakon sukoba u rujnu, IOM je organizirao premještaj imigranata s obale u prihvatne centre pod kontrolom UN-a u Tripoliju.

Pored svega, pokazalo se i kako se afrički imigranti preprodaju u Libiji kao robovi, pa su sami imigranti odlučili otići iz kaotične zemlje natrag u matične.

Arapska trgovina afričkim robovima ne gubi na snazi

Slijedom toga, UN-u je olakšana procedure povratka, pa je i započeto s čarter letovima prema Nigeriji i ostalim zemljama.

Povratak imigranata u zemlje poput Afganistana, a sad i brojne afričke zemlje, pod okriljem UN-a, jasan je dokaz da Europa ni po čemu nije obvezna primati nikoga iz tih zemalja pod izlikom „bijega od rata”. Takozvani „ekonomski imigranti” su sasvim jedna druga priča, u kojoj bi svaka zemlja EU trebala imati mogućnost donošenja vlastitih odluka oko njihovog primanja. Usprkos tome, svjedoci smo da zemlje EU nemaju to pravo, što je očito i jasno kršenje volje naroda ili – anti-demokracija.