Vladavina krvoločnog osnivača Narodne Republike Kine i vođe Kineske komunističke partije, u periodu između 1958. i 1962. donijela je najveći genocid u povijesti čovječanstva. Mao Zedong i njegova suluda politika kroz samo četiri godine terora, izgladnjivanja, paranoje, čistki i tipične iracionalnosti komunističke ideologije, rezultirala je smrću preko 30 milijuna ljudi.

Zedong je na vlast došao 1949., a nakon 10 godina vladavine, uslijedio je prevrat kojeg je sam nazvao „Veliki skok naprijed“.

Bolesna težnja ka industrijalizaciji

Ubrzo nakon dolaska Kineske komunističke partije na vlast započinje prisilno otimanje zemlje bogatim zemljoposjednicima te preraspodjela siromašnijim seljacima.

Godine 1958., u potpunosti je ukinuto privatno vlasništvo te su svi bili prisiljeni živjeti u takozvanim državnim komunama i „kolektivima“. Budući da su već ranijih godina seljaci bili prisiljeni davati najmanje 30 posto usjeva državi, zalihe hrane su se drastično smanjile.

Iduće godine, Mao je započeo svoj plan masovne industrijalizacije Kine, čija se ekonomija dotad bazirala isključivo na poljoprivredi. Preko noći, Kina je morala postati svjetski gospodar prvenstveno u proizvodnji čelika, a potom žitarica.

Preduvjet za financiranje industrijalizacije bilo je poznato „preuzimanje sredstava proizvodnje“ žitarica pod okrilje vlasti, koja bi kupovala po niskoj cijeni, a potom prodavati po visokoj.

U skladu s krajnje iracionalnim idejama, Mao naređuje da se diljem zemlje dotadašnji poljoprivrednici počnu baviti proizvodnjom čelika i to u improviziranim talionicama u vlastitim dvorištima. Tim načinom, namjeravala se prestići Velika Britanija, koja je tada bila najmoćnija u svijetu po tom pitanju.

No, za proizvodnju kvalitetnog čelika potrebna su specijalizirana postrojenja, pa je kineski „čelik“ bio potpuno beskoristan. Proizvodnja je postepeno napuštena krajem 1959., nakon što je dio zemlje doslovno opustošen jer su šume posječene kako bi se peći držale na konstantnim temperaturama.

Proces „kolektivizacije“ i lažni rezultati

Ubrzo nakon toga započinje poznati proces prisilne „kolektivizacije“, uz popratne poljoprivredne eksperimente, kao što je na primjer drugačiji način sjetve sjemena i slično. Primjerice, sjeme se sijalo gušče no inače, a često i na čak 2 metra dubine.

U nemogućnosti dosizanja nedostižnih zadanih ciljeva, lokalni dužnosnici bili su prisiljeni lažno izvještavati da su ciljevi ostvareni. Zbog Maove želje da Sovjetskom Savezu isplati dugove, odlučio je enormne količine ovih žitarica izvesti iz zemlje, ali i u gradove.

Očekivano, to je rezultiralo nestašicom hrane na selima te je ubrzo zavladala glad. No, za nestašicu hrane nisu odgovarali dužnosnici, nego su optuženi seljaci koji su navodno skrivali hranu, zbog čega su masovno ubijani. Dio krivice prebacivao se i na loše vremenske uvjete, iako danas svi povjesničari negiraju ikakav veći utjecaj na glad.

Brutalno kažnjavanje gladnih i kanibalizam

Prema tvrdnjama kineskih povjesničara i ljudi koji su preživjeli ovaj teror, najmanji oblici krađe hrane za doslovno preživljavanje, bili su najbrutalnije kažnjavani. Jedan od primjera je taj da su roditelji morali zakopati svoje živo dijete jer bi ukralo nešto hrane koje nije bilo namijenjeno njemu.

Druge žrtve bile su žive spaljivane, uranjane u fekalije, kipuću vodu ili su im odsijecani udovi, a čak su i žene u zadnjem stadiju trudnoće bile nemilosrdno premlaćivane i ubijane.

U mnogim dijelovima zemlje zavladao je kanibalizam, uobičajen za očajničko okruženje gladi. Roditelji, braća i sestre, nerijetko su se međusobno ubijali da bi pojeli ostatke svojih bližnjih.

Kadrovi Komunističke partije također nisu bili pošteđeni terora i ubijanja. Tkogod se usudio prigovoriti sumanutoj politici masovnog ubijanja i skrivanja masakra, bio je tretiran kao „neprijatelj naroda,“ a shodno tome slijedila je kazna primjerena „neprijatelju“ – smrt.

Brojke govore u ime ubijenih

Broj mrtvih uobičajeno varira kada su u pitanju genocidi ovakvih razmjera. Najmanja spominjana brojka je ona od 23 milijuna, dok ipak stručniji povjesničari poput Franka Diköttera ili kineskog novinara Yanga Jishenga navode brojke od 45 i 35 milijuna ljudi. Kineski povjesničar Yu Xiguang tvrdi da je brojka bliža onoj od 55.6 milijuna.

Oko 2.5 milijuna ljudi komunisti su ubili, najčešće kroz premlaćivanja štapovima nasmrt, dok je između 1 i 3 milijuna Kineza počinilo samoubojstvo. Ostali su većinom umrli od gladi, iscrpljenosti uslijed prisilnog rada ili hladnoće – sve redom faktora kojima je kumovala „industrijalizacija“, uz popratne nepogode poput suše ili drugih elementarnih nepogoda.

Gospodarski neuspjeh

„Veliki skok naprijed“ isprva je pojačao kinesko gospodarstvo, povećavši proizvodnju željeza (nekvalitetnog čelika) za 45 posto. Međutim, kroz dvije godine sve je rezultiralo oštrim padom te se stanje nije poboljšalo sve do 1964.

U ovom suludom procesu ostvareno je najveće uništenje domova u povijesti: oko 30 do 40 posto kuća je srušeno. Materijal je korišten za izradu gnojiva, za izgradnju kantina, cesta i slično.

I pola stoljeća nakon ovog zločina, kineske vlasti tretiraju glad kao rezultat prirodne katastrofe, pri čemu se o stvarnim brojkama ne govori iz straha da bi to moglo naštetiti sustavu kontrole koji se i danas provodi u Kini.

Mao Zedong i dalje se prezentira kao narodni heroj, što je tipična praksa komunističkih zemalja. U vrijeme opće gladi, čak su i pojedini vladari Zapada veličali kineski „uspjeh“, posebice kada su se iz fotelje „revolucije“ promatrale kao spektakli tobožnjeg ustanka protiv izmišljene „nepravde“ ili „narodnih neprijatelja“.

„Veliki skok naprijed“ nažalost nije bio jedini genocid komunista nad Kinezima. Nekoliko godina kasnije, slične okolnosti zadesile su ih tijekom „Kulturne revolucije“. O njoj ćemo također pisati u skoroj budućnosti.