Konzervativizam se danas učestalo spominje kao svojevrstan otpor užasavajućim promjenama koje su zadesile europsko društvo. Medijski se on tretira kao „desničarski“ odgovor na „marksističke“ napade. U stvarnosti, takav oblik „otpora“ je uzaludan.

Kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije da mlake metode i zaostale ideje konzervativaca ne daju nikakve rezultate u borbi s današnjim neprijateljima. Konzervativne ideje ne mogu pobijediti jer je suparnik kojemu se suprotstavljaju još uvijek revolucionaran i svim sredstvima vodi tu revoluciju. Prednost uvijek leži na strani onoga tko je spreman zauzeti napadački radikalan položaj, a ne obrambeni i „populistički“.

Napadački stav ne odnosi se isključivo na samu ideologiju koliko na strategiju. Konzervativci mogu izvesti niz oštrih protunapada, što neki danas i čine, ali gledano dugoročno oni će u konačnici doživjeti težak poraz od suparnika.

Ciljevi konzervativaca zaostali su jer oni uporno pokušavaju zaštiti ili još češće, vratiti ono što je postojalo nekad i što je dio povijesti. Cilj revolucionara je uvijek to radikalno preokrenuti, kako bi postojeće nadomjestili nečim drugačijim. Ukratko, umjesto žalom za prošlosti, potrebno je gledati u budućnost, uz ispravne stavove.

Konzervativni mediji primjerice često govore o potrebi zaustavljanja imigracije, zločina na ulicama, o gospodarskom i političkom kriminalu, o širenju pornografije i narkotika, ali nikad se ne usude otvoreno pričati o točnim dubljim uzrocima tih događaja.

Neprijatelj ostaje uvijek prikriven što je nama u Hrvatskoj, ali i širem dijelu ovog kraja Europe, dobro poznata stvar. Brojni strahovi očigledno su jači od istine o kojoj mnogi radije šute.

Promašaj konzervativne misli leži u reakcionarnom pristupu na nove napade ekstremnih marksista, liberala i ostalih predvodnika kvazi-modernih ideja, ali će jednako tako, čim napad završi, zapasti ponovno u stanje hibernacije, uz eventualno pregrupiranje i postavljanje novih linija obrane. U praksi je vidljivo da ova taktika nema nikakvu budućnost, jer će se na kraju potpunim nokautom.

U društvu u kojem živimo, posebno se može vidjeti „uspjeh“ modernih „progresivaca“, koji su se svoje destruktivne ideje uspjeli podići na visoke razine, pa danas na naš vlastiti račun i dalje šire svoje perfidne zamisli trujući sve oko sebe i prikazujući to „dobrim“ i „pozitivnim“. Revolucionari su tako praktički postali vladari, jer je njihova vladavina već poduže u prednosti nad konzervativnom propalom ideologijom.

Primjer toga se može vidjeti u Europi, ali i u nas, gdje vladari zahtijevaju prisilnu etničku integraciju imigranata u društvo, čemu se konzervativci mlako opiru plačući o tome kao će to dovesti u opasnost kršćanstvo, kako društvu ne treba porast kriminala, itd. Nakon nekog vremena, suparnici ostvaruju možda polovicu svojih zahtijeva, a konzervativci gube polovicu onoga što su željeli očuvati.

Konzervativci novi status s vremenom prihvaćaju kao nešto normalno, „jer to je nešto što je oduvijek tu,“ a zatim se pripremaju za nove napade, braneći novo stanje kao da je riječ o staroj poziciji. Rezultat pri idućem napadu ponovno ide u korist suparnika – sve dok konzervativna misao potpuno ne bude potučena.

U praksi je dokazano da predvodnici modernih ideologija imaju krajnje protuprirodne i morbidne ideje koje ruše svaki oblik zdravog društva. Međutim, razlog njihovog pobjeđivanja nije nekakva usađena poremećenost većine ljudi, niti to što u svojim rukama imaju medije – razlog njihovog pobjeđivanja leži u činjenici da nisu razjedinjeni, da su ustrajni u svom naumu, da neprestano vode bitku na specifično revolucionaran način i da u svojim umovima vide pobjedu, dok na suprotnoj strani stoji – mlitavost, razjedinjenost i očekivanje da sve napravi netko drugi.

Koje je to borbeno načelo konzervativne misli, koje bi trebalo promijeniti tijek bitke, što bi motiviralo ljude na borbu? Konzervativci se povlače sve većom brzinom posljednjih desetljeća, da praktički više nemaju u svom vidiku ono mjesto na kojem su donedavno stajali i koje se trude obraniti.

Povijest, posebice ona ne tako davna, pokazala je u praksi da se jednoj ideji može suprotstaviti tek radikalnija ideja, usmjerena na budućnost, a ne na zadržavanje stanja iz prošlosti.

Da bi se srušilo bolesno učenje, da bi se nadvladala jedna ideologija i njeno pobjeđivanje, potrebna je kreativna ideja, vjera u pobjedu, fanatična upornost i uvjerenost u opravdano korištenje dostupnih oruđa kojima se može uspostaviti pobjeda nad destruktivnim svjetonazorom.

Jedino nova revolucionarna sila, uz odlučnost i duhovnu snagu koju konzervativizam nema, može nadjačati postojeći režim. Očuvanje etniciteta Europe pritom danas igra ključnu ulogu, dok sve ostalo kao što je kultura, običaji ili vjerske orijentacije biva sporedno. Opstankom etniciteta sve ostalo i samo po sebi živi.