Mnogi štićenici staračkih domova ostali su u suzama nakon što su deložirani kako bi napravili mjesta za imigrante u Berlinu. Slučaj je dobio široku medijsku pokrivenost i naglašava rastući trend u Njemačkoj. Dodatni skandal je to što su vlasnici zgrade i upravitelji staračkog doma kršćanske neprofitne ustanove koje pripadaju Berlinskog đakonatu.
Zgrada, koja se nalazi u ulici Müller, trebala je udomljavati starije osobe još najmanje 10 godina. Prvotno je “Wohnen & Pflege Schillerpark” u berlinskoj četvrti Wedding kupio zgradu za smještaj 141 stanara i potpisao ugovor o najmu na 25 godina. Staračkim domom upravljala je Zaklada Paul Gerhard od 2006. s mogućnošću proširenja.
Taj je ugovor raskinut, a umjesto toga zgrada je prebačena na smještaj izbjeglica. Zaklada koja vodi starački dom obavijestila je 110 starijih štićenika da će morati otići, od kojih se polovica već iselila, a druga polovica trebala bi otići krajem 2023. godine.
Magazin Focus je objavio priču, ali vijest su također prenijele njemačke novine diljem zemlje, uključujući BZ, koji je citirao susjeda koji živi u blizini, 84-godišnjeg Heinza B., koji je rekao: “Prve izbjeglice su se preselile početkom veljače.”
Focus piše kako je daleko unosnije smjestiti migrante. To je možda bilo razmatranje, čak i za kršćanske organizacije, koje imaju proračune koje moraju pažljivo pratiti i osoblje koje plaćaju. Prema Focusu online i drugim medijskim izvorima, operateri mogu zaraditi puno više novca smještajem imigranata nego brinući se za starije osobe u Njemačkoj.
Medijska kuća BZ razgovarala je sa Zakladom Paula Gerhardta, koja tvrdi da prenamjena staračkog doma nije bila ekonomska odluka. Umjesto toga, proizašlo je iz “zahtjeva Državnog ureda za izbjeglice (LAF)”. Ako je istina, to znači da je vlada također igrala aktivnu ulogu u istjerivanju starijih stanovnika kako bi napravila mjesta za imigrante.
Osim toga, Zaklada Paul Gerhardt napisala je da je “odluka o promjeni namjene donesena nakon prerano promijenjenog ugovora”. Međutim, ono što zaklada ne spominje jest da su i ona i druga kršćanska organizacija, Johannesstift Diakonie, same “prerano” raskinule ugovor. Zapravo, Zaklada Paul Gerhardt, koju vodi pastor, izvršila je pritisak na drugu zakladu da odustane od zakupa koristeći posebnu klauzulu o iznimkama.
Organizacija je ponudila da odmah preseli stanovnike na druge lokacije, ali bilo je malo onih koji su ih prihvatili jer su mnogi od njih željeli ostati blizu svojih obitelji na tom području. Zgrada je bila opremljena za starije mještane, a mnogi od njih planirali su u njoj provesti ostatak života.
Prema pisanju Focusa, vijest da će ih iseliti naišla je na “šok i zaprepaštenje” stanovnika. Magazin piše da kada su u pitanju starački domovi, štićenici također biraju na temelju lokacije i blizine obitelji. Biti prisiljen napustiti dom za starije može biti dezorijentirajuće iskustvo za mnoge ljude u poodmakloj dobi, a pružatelji usluga skrbi u domovima za starije često naglašavaju da su sigurnost, kontinuitet i okruženje bez stresa ključni elementi u osiguravanju odgovarajuće skrbi za starije osobe.
Focus piše da je vijest o deložaciji prvo izašla u javnost u priopćenju u kojem se navodi kako je Johannisstift Diakonie raskinula ugovor o najmu staračkog doma. Izjavu je potpisao pastor Martin von Essen, voditelj Zaklade Paul Gerhard koja vodi Johannisstift Diakonie. U izjavi, stanovnici su obaviješteni da najam istječe, ali stanovnici također nisu bili upoznati da je najam izvorno trebao trajati do 2031.
Prešućujući deložaciju starijih mještana, pred kraj izjave župnik ističe “desetljetno iskustvo” u izbjeglištvu. Na kraju najavljuje da će starački dom “proširiti” “mjesta za višestruko traumatizirane osobe kojima je potrebna zaštita” od kraja 2022./2023.
Međutim, pastor je možda upotrijebio oštru taktiku kako bi istjerao starije. Focus piše da je njegova organizacija prijevremeno raskinula najam tvrdeći da će zaplijeniti imovinu pod klauzulom o “osobnoj uporabi”. Ovu klauzulu o osobnom korištenju, često prilično kontroverznu, redovito koriste stanodavci koji žele izbaciti stanare unatoč postojećem ugovoru. Stanodavac jednostavno tvrdi da on ili ona, ili član obitelji, trebaju nekretninu za svoj osobni smještaj. Nejasno je kako bi točno Zaklada Paul Gerhard opravdala “osobnu upotrebu” za raskid ugovora u ovom slučaju, ali očito je to bilo dovoljno da prisili drugu organizaciju da također pristane raskinuti ugovore o najmu.
Na pitanje o korištenju klauzule o “osobnoj uporabi”, pastor je odbio odgovoriti na pitanja Focusa o toj temi, ali prema novinskoj kući, “U crkvenim krugovima (…) javna je tajna da je vođenje izbjegličkog doma financijski više privlačnije od vođenja staračkog doma.”
Ovo nije jedini slučaj da crkvene organizacije iseljavaju starije osobe kako bi napravile mjesta za izbjeglice i imigrante. Ranije ovog mjeseca pojavila se priča da je 40 stanara deložirano iz svojih stanova u Lörrachu kako bi se napravilo mjesta za izbjeglice. Oba slučaja naglašavaju ogroman pritisak na gradove i općine da prihvate milijune pridošlica posljednjih godina. U 2022. u Njemačkoj su se registrirala 244.132 tražitelja azila, uz više od milijun ukrajinskih ratnih izbjeglica. U isto vrijeme, oba slučaja naglašavaju iskrivljene financijske poticaje koji postoje za operatere, zbog kojih je smještaj imigranata isplativiji nego smještaj starijih građana.
