Većina je već nebrojeno puta čula za termin „ljevičari“, kojim se u načelu opisuje cijelu lepezu suparnika sveg onog što je u skladu s prirodnim zakonima i logičnim društvenim poretkom. No, i nacionalsocijalizam i fašizam su suštinski lijeve ideologije, pa se posve pogrešno nazivaju „desničarskim“. U svemu tome promotrimo malo što znači „kulturološki marksizam“ i odakle je potekao.

Naravno, marksizam kao ideologija potječe od svog tvorca Karla Marxa, sina židovskog rabina, koji je 1847. zajedno s Friedrichom Engelsom objavio Komunistički manifest. Ideja komunizma bila je svjetska revolucija i svjetska vlada; besklasno društvo s dvije klase – robovskim podanicima ili „proleterima“ i bogataškim komesarima.

Pod izgovorom borbe protiv „zlog kapitalizma“, komunisti su posijali nekoliko genocida u Sovjetskom Savezu, Kini, Kambodži…

Komunistički zločini: „Veliki skok naprijed“ u Kini

Marksisti su nakon Boljševičke revolucije 1917. u Rusiji smatrali kako će svjetski rat konačno probuditi radničku klasu i osigurati joj proboj do vladajuće pozicije, ali to se nije dogodilo. Stoga su marksistički teoretičari odlučili pronaći druge načine osvajanja moći, nakon što su mnogi u Europi odbacili komunizam kao genocidnu utopiju.

Nakon Prvog svjetskog rata, marksistički ideolozi Antonio Gramsci u Italiji i György  Lukacs, mađarski Židov, zapitali su se zašto „proleteri“ ipak nisu uspjeli postići veći uspjeh u Europi. Odgovor je bio da se europski identitet preduboko ukorijenio u Europljane te da se napad mora vršiti kulturološkim putem – iznutra.

Tako je započeo i kulturološki marksizam.

Antonio Gramsci i György Lukacs | Izvor: Wikimedia Commons

Naglasak nove metode bio je brisanje europskog identiteta i samih Europljana putem uništenja kulture, identiteta, tradicije i običaja. Paralelno i naknadno uslijedit će onaj ekonomski i politički, kao što su zamišljali Marx i Engels.

Gramsci je postao poznat po svojoj strategiji kako uništiti Europu iznutra. Umjesto oslanjanja na nepouzdanu radničku klasu, on je zagovarao „dugi marš kroz institucije“ kao metodu revolucije.

Stoga su marksisti krenuli u preuzimanje škola, medija, crkava i drugih važnih institucija koje su održavale europski identitet. Gramscijeva strategija pokazala se vrlo uspješnom, toliko uspješnom da se danas praktički na svakom koraku vide učinci marksizma.

S druge strane, Lukacs je imao čak i veći utjecaj od Gramscija, pa je 1918. postao ministar kulture tijekom kratke vladavine Bele Kuna u Mađarskoj. Jedna od njegovih glavnih uzdanica u provođenju „kulturološkog terorizma“ bilo je uvođenje seksualne edukacije u mađarske škole.

Ipak, taj pokušaj bio je bezuspješan jer su se upravo mađarski radnici usprotivili do te mjere da je Lukacs protjeran iz zemlje. Godine 1923. on se pojavio a „Marskističkom tjednu“ u Njemačkoj. Riječ je o seminaru kojeg je financirao židovski milijunaš Felix Weil.

Felix Weil | Izvor: Wikimedia Commons

Weil je naknadno dio svoje imovine uložio u osnivanje Frankfurtskog sveučilišta koje će kasnije postati poznatije kao „Frankfurtska škola“. Njen cilj bio je i ostao regrutiranje mislilaca za daljnje provođenje marksističkih ideja u drutšvu.

Kulturološki marksizam je kroz Frankfurtsku školu postao poznatiji kao „politička korektnost“.

Godine 1930., Frankfurtska škola dobila je novog direktora, Židova Maxa Hokheimera. On je kasnije udružio snage s Theodorom Adornom, židovskim psihologom Erichom Frrommom i židovskim psihoanalitičarom Wilhelmom Reichom, te tada mladim židovskim studentom Herberotm Marcuseom.

Max Hokheimer, THeodor Adorno, Erich Fromm, Wilhelm Reich i Herbert Marcuse | Izvor: Wikimedia Commons

Novim krugom ljudi škola je odbacila stari marksistički pristup da je kultura određena ekonomskim čimbenicima te su umjesto toga tvrdili da je kultura ovisan i važan aspekt društva. U školi su se složili da radnička klasa nikad neće stvoriti svjetsku revoluciju i da je stoga nužno stvoriti dodatne klase koje će to pokrenuti.

U Frankfurtskoj školi, pod utjecajem Sigmunda Freuda, židovskog psihoanalitičara, marksisti su shvatili da se utjecaj na mase ne može vršiti preko razuma, već preko emocija.

Stoga je Edward Bernays, također židovskog porijekla, razvio teoriju kako masama usaditi u glavu nove ideje. Uskoro je putem svih modernih oblika komunikacija – medija – uslijedilo takozvano „pranje mozgova“, ili bolje rečeno, punjenje utopijskim samoubilačkim idejama.

Edward Bernays i Sigmund Freud | Izvor: Wikimedia Commons

Nakon što je Theodor Adorno objavio knjigu Autoritarna osobnost, u kojoj se polemiziralo o isključivo bjelačkoj diskriminaciji prema crncima, uslijedila je i feministička revolucija pod vodstvom Židovke Betty Friedan, kojoj je bio cilj uništenje obitelji, a posebno bijelih muškaraca.

Betty Friedan | Izvor: Wikimedia Commons

Bijeli heteroseksualci bili su glavni neprijatelji marksista, pa ih se moralo demonizirati kao rasiste, šoviniste, seksiste, homofobe i sve ono što i danas vidimo u mnogo širim razmjerima. Ponovni cilj svega je – uništenje Europljana kroz uništenje temelja društva – obitelji.

Tehnika demoniziranja spada u „kritičku teoriju“ koju je zagovarao Max Horkheimer, s konačnim ciljem uništenja europskog društva. Njegova teorija dovela je do ekstremnog napada na svim poljima europskog života, počevši od vjere, homogenosti, normi, obitelji, morala, tradicija, kulture, seksualnog morala, vjernosti, patriotizma, muškosti, nacionalizma i tradicionalizma.

Nakon što su nacionalsocijalisti došli na vlast u Njemačkoj 1933., Frankfurtska škola preseljena je u SAD, ali su se nakon 1945. mnogi od njih vratili nazad.

Herbert Marcuse je ostao u Americi nakon rata, gdje je iskoristio priliku popularizirati kulturološki marksizam kroz svoja djela Eros i Civilizacija. Nova metoda uništenja postala je „seksualno oslobađanje“ koje je tijekom 1960-ih slijedio hipi pokret.

Posljedično se kroz „seksualnu revoluciju“ stvorio krug bijelih studenata koji su se odjednom osjećali prozvanima brinuti se o crncima i drugim rasnim manjinama te zastupati njihova prava negirajući vlastita.

Vrijedi imati na umu kako cilj marksističkih ideologa nije bilo direktno oslobađanje manjina ili moć žena, već su te situacije išle u njihovu korist kao metode borbe za prevlast.

Tipičan primjer marksističke dogme je fenomen „bjelačke krivnje“ nametnut svim bijelcima, neovisno o tome što nikad nisu bili robovlasnici niti kolonizatori. | Izvor: Pinterest

Kulturološki marksisti koristili su crnačke i feminističke skupine kao korisne idiote kako bi se provodila taktika „podijeli pa vladaj“. Glavni cilj ostao je isti – uništiti bijelce, provesti svjetsku revoluciju i uspostaviti svjetsku vladu.

Frankfurtska škola spojila je Marxovu teoriju o revoluciji s Freudovom teorijom o podsvijesti, zbog čega je i danas glavni fokus marksista preoblikovanje podsvijesti Europljana.

Takvim djelovanjem stvorene su mase koje pasivno promatraju rušenje svih vrijednosti i potpuno uništenje društva, nakon čega slijedi promjena kroz prihvaćanje novih suprotnih vrijednosti – onih marksističkih.

Surova realnost marksističke dogme | Izvor: Twitter

Obitelj, identitet, nacionalizam, religija i ostali temelji društva zamijenjeni su etnomazohizmom, mržnjom spram vlastitog porijekla, negiranjem vlastitog postojanja i negiranjem kulture.

Vrlo inteligentnim pristupom, marksisti su svoju demagogiju uvukli u škole i medije te su uspješno nabili krivnju bijelcima diljem svijeta za sve ono s čime današnje generacije nemaju praktički nikakve veze ili se tome čak protive: ratovi, ropstvo, rasizam, seksizam, homofobija itd. Posebice se često spominju kolonijalizam i robovlasnitšvo, dva glavna pokretača izazivanja krivnje.

S druge strane, svim silama se promoviraju i izazivaju osjećaji sažaljenja prema izmišljenim žrtvama, jer one se ne mogu navodno pobrinuti za sebe. Da, marksisti su obojene rase odlučili prikazati inferiornima kako bi uništili Europljane.

Današnji kulturološki marksisti provode konačni plan promocijom masovne imigracije, pobačaja, LGBT-a, droga, rasnog miješanja, mržnje prema religiji, obitelji… Ukratko, kulturološki marksizam postao je odraz mržnje prema bijelcima, a posebice temelju društva – bijeloj obitelji.

Ideja marksizma nije podjela bogatstava na sve, da bi svi imali jednako. Cilj je koncentriranje moći u ruke nekoliko pojedinaca i stvaranje društva u kojem će oni živjeti u luksuzu dok će ostali živjeti u bijedi i ropstvu. Na isti način funkcionirao je komunizam koji je uvijek rezultirao – fizičkim genocidom.

Ništa od ovog nije nikakva teorija zavjere; sve ove ideje dokumentirane su u brojnim knjigama, a stvarnu primjenu u praksi možete vidjeti već desetljećima.

Zaključimo ovu priču riječima velikog pobornika demokratskog socijalizma, Georgea Orwella: „Ako želite viziju budućnosti, zamislite čizmu koja gazi po ljudskoj glavi – zauvijek.