U promociji masovne imigracije, isključivo u europske zemlje, postoji nekoliko lažnih opravdanja kojima se javnost pokušava emotivno podčiniti težnjama onih koji u suštini mrze autohtone Europljane, iako većinom i sami pripadaju njima.

Političari, pro-imigracijske i pseudo-humanitarne organizacije uporno tvrde kako je moralna obveza Europljana otvoriti vrata svim „izbjeglicama“ koje dolaze u Europu, unatoč činjenici što se među njima nalaze gotovo isključivo muškarci koji su žene i djecu ostavili za sobom u navodno „ratom pogođenim područjima.“

U tu svrhu, svi Europljani dužni su preuzeti odgovornost za pomoć u novcu, smještaju, odjeći, hrani i svemu onom što je imigrantima potrebno, premda mnogi od njih većinu tih stvari odbacuju, a novaca ionako imaju na pretek jer ga dobivaju iz već znanih izvora.

Politika otvorenih vrata tako se nameće isključivo Europi i SAD-u. Od Kine, Saudijske Arabije, Kuvajta ili recimo Singapura, nitko ne traži ništa slično. Štoviše, jedna Saudijska Arabija je navodno i primila neke „izbjeglice“, ali vijesti su oprečne, nepotvrđene, a nerijetko se spominje i neljudski odnos prema njima u toj zemlji.

U načelu, pretpostavka da samo Europa mora preuzeti „izbjeglice“ vlada već godinama u medijima, unatoč tome što veliki broj zemalja na putu do Europe nije uopće u ratu, pa čak niti siromaštvu. No, čak i kad se tobožnji ratovi smire, nitko ne očekuje niti ne traži da se „izbjeglice“ tamo vrate.

Iako je mnogo načina kako se nekome može pomoći, oni koji mrze Europu, njene narode, kulturu i običaje sustavno rade na tome da se u Europi putem imigracije i uz demografski pad ubrza etničko čišćenje autohtonih stanovnika.

Iz tog razloga među njima nema racionalnih ideja o stvarnom pomaganju prema van, nego o dovođenju potpuno drugačijih kultura i time problema unutra. Razlog tome nije želja za pomaganjem drugima, nego čista sebična želja za istrebljenjem Europljana na račun sumanutih ideala duševnih bolesnika.

Mrzitelji bijelaca, koji su i sami paradoksalno – bijelci – uvijek će naći izgovor upakiran u kvazi-humanu reklamu, kako bi domaće stanovnike srcedrapajućim pričama namamili da postanu manjina u svojim zemljama ili da se prisilno iseljavaju iz njih unatoč dobrim ekonomskim situacijama.

Većini je jasno da je stvarnih izbjeglica u Europi vrlo malo, a to su priznale i međunarodne organizacije. Plan o „multikulturalnoj“ Europi pao je i prije prvog ispita, a to su priznali i neki od glavnih promotora ove suicidalne politike.

Međutim, zbog psihološke konzistentnosti nitko od njih ne želi preuzeti odgovornost za zaustavljanje ludila, jer to bi bila puna potvrda da su prevarili svoj narod i da su svi oni protivnici imigracije zapravo bili u pravu.

Nitko od Europljana nije dužan pomagati niti jednom imigrantu, jer znamo svi kako je riječ o čistom obliku kolonizacije Europe. Mjere za njihovo vraćanje vrlo su jednostavne i bez ikakvih žrtava, ali su propagandom pretvorene u „nehumanost“ i ine pojmove. U skladu s tim, „humanije“ je pored domaćih zločinaca svakodnevno slušati i o zločinima „novih Europljana“, jer to je uz egzotičnu kuhinju ili odjeću jedino novo „bogatstvo“ koje je Europa dobila.