Svi smo već nebrojeno puta čuli ove izlizane lažne tvrdnje: „moramo imati različitost“, „različitost je naša najveća snaga“, „bez različitosti nećemo preživjeti“ itd. Kroz dugogodišnju medijsku propagandu, mnogi su prihvatili tu besmislicu i laž kao stvarnu potrebu. Pritom se nitko nije zapitao zašto bi to bilo tako niti koja je točna svrha toga.

Uz tu vrstu promidžbe najčešće nitko ne iznosi objašnjenje, a ako je i izneseno, ono je uvijek iracionalno, iskrivljeno i potpuno nelogično.

Prije svega, svi su ljudi različiti, čak i najbliži srodnici poput blizanaca imaju velikih razlika u ponašanju i razmišljanju, što je prirodna pojava. Među pripadnicima samo jedne nacije postoji niz razlika, ali i osnovnih sličnosti. Pa samo Hrvatska ima čitav niz raznovrsnih običaja, počevši od onih kulturoloških, pa do onih kulinarskih. Što tek onda reći za Europu kao skup enormnog broja različitih kultura?!

Međutim, onima koji naprosto preziru Europu zbog svojih bolesnih ideala, to nije dovoljno. Oni ne zahtijevaju na primjer da Senegal poveća svoju „različitost“ dovođenjem bijelaca jer im je stanovništvo „previše crno“; ne traže niti od Saudijske Arabije da dovede milijun Azijaca iz Kine kako bi bili „različitiji“.

Bune li se licemjerni promotori ovih ideja na činjenicu što Izrael deportira Afrikance s ciljem očuvanja „isključivo židovske države“? Bune li se kada južnoafrički crnci napadaju crne imigrante iz Mozambika, Zimbabvea ili Somalije?

Ne, „različitost“ i „multikultura“ namijenjeni su isključivo europskim zemljama s većinskim bijelim stanovništvom, jer to je i smisao cijele ideje – nametnuti bijelcima tobože visoki univerzalistički ideal koji će u konačnici dovesti do njihovog (samo)uništenja.

Europa je kao većinski rasno homogena cjelina imala stopostotnu kulturološku različitost. No to nije ono na što misle anti-bjelački aktivisti kada govore o „multikulturi“.

Svijet u kojem vlada etnička i rasna segregacija, a time i šira kulturna raznolikost, je za njih preširok i prevelik, pa se „multikultura“ mora prisilno zgurati u što manje područje kako bi nam „različitost“ bila čim bliža unatoč tome što dokazano i dalje vlada prirodna rasna segregacija.

Jeste li se pritom zapitali koliko promotora ovih ideja zapravo živi u stvarnoj multietničkoj sredini? Koliko ih živi u imigrantskim getima? Koliko ih živi u Africi ili u arapskim zemljama? Ili su možda skloniji lagodnom životu u stanovima „rasističkih“ bjelačkih četvrti koje su im priuštili „buržujski“ roditelji?

Kada je Europa bila dominantno bijela, anti-bijelci su počeli zahtijevati „različitost“. Međutim, sad kad je nastupila ta „različitost“, oni govore o (prisilnoj) „integraciji“.

Paradoksalno, pokušaj miješanja etničkih skupina, dovodi do uništenja obiju kultura jer takvim razvojem nastaju ljudi bez osjećaja pripadnosti i identiteta. Samim time stvara se nova homogenost ali bez kulture i običaja. Ukratko, razvikana „različitost“ u potpunosti nestaje.

Uspoređujući ovakve težnje s Kalergijevim planom, jasno se pokazuju konačni ciljevi duševnih bolesnika i njihovih kontradiktornih ideala.

„Različitost“ i „multikultura“ ne zanimaju anti-bijelce. Njihovi slogani koriste se bez objašnjenja jer racionalnog i zdravorazumskog objašnjenja nema. Licemjerje i ideja etničkog čišćenja Europe od bijelaca surova su realnost koja je glavna nit vodilja takvih osoba. Praksa to jasno pokazuje, pa su priče o još jednoj „teoriji zavjere“ odavno pale u vodu.