Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu saveznici su postigli konsenzus oko jedne stvari: svi Nijemci, mladi ili stari, moraju snositi krivicu za rat. Ta ideja bila je toliko ukorijenjena da nije bilo nikakvo čudo kad je američki predsjednik Truman odbio pružiti pomoć izgladnjelom građanstvu Njemačke u prosincu 1945. godine, pritom izjavivši: „Iako svi Nijemci možda nisu krivi za rat, bilo bi preteško izdvojiti one koji nisu imali ništa s nacističkim režimom i njegovim zločinima, te pružiti im bolji tretman.

U to vrijeme, dok su se njemački gradovi nalazili u ruševinama, a milijuni su se smatrali nestalima i oko 20 milijuna beskućnika živjelo je na prisilnoj dijeti s manje od 1.000 kalorija dnevno, Britanci i Amerikanci preuzeli su kontrolu nad njemačkim medijima kako bi u populaciju usadili osjećaj kolektivne krivnje.

Odjel za psihološko ratovanje američke vojske unaprijed je bio organiziran u isčekivanju pobjede, te nije nimalo čekao da krene s dobro promišljenom psihološkom propagandom s ciljem razvijanja osjećaja kolektivne krivnje u njemačkom narodu, a glavni alat bili su njemački mediji koji su se sada nalazili pod američkom upravom. Kampanja je, naravno, uključivala i kontrolu nad onim što Nijemci čitaju.

Sva njemačka literatura postala je predmetom cenzure. U američkoj zoni to je bilo regulirano okupacijskom direktivom JCS 1067 do srpnja 1947. godine, a nakon toga se to odnosilo na sve zone. „Konfiskacija literature i materijala nacističke i militarističke prirode“ značila je da sva konfiscirana literatura mora biti poslana na reciklažu, drugim riječima uništena u tom postupku. Saveznici su namjerno koristili ideju recikliranja literature u stari papir, kako ih se ne bi optužilo za paljenje knjiga, iako je konačni rezultat isti, knjiga je uništena. Saveznička metoda nije se po mnogočemu razlikovala od načina na koji su se nacionalsocijalisti deset godina ranije obračunavali s „nepoćudnom literaturom“.

Nažalost, većina onih koji su bili zaduženi za tu famoznu reciklažu nisu znali razlikovati Goethea od Miki Mausa, tako da su tisuće vrijednih, pa i rijetkih knjiga, jednostavno uništene.

Ukupno 35.000 naslova našlo se na popisu za uništenje, a zabranjena je i sva literatura tiskana između 1933. i 1945. godine. Sve te knjige morale su biti uklonjene iz knjižnica, škola, fakulteta, znanstvenih instituta, tehničkih i akademskih društava, knjižara, tiskara, pa čak i privatnih domova, te uništene. Ova akcija intenzivno se sprovodila između 1946. i 1952. godine, a podosta knjiga je zauvijek izgubljeno i zbog nestručnog skladištenja.

To je bila najveća kampanja uništavanja knjiga u povijesti i u konačnici se odnosila ne samo na knjige propagandnog sadržaja već i na mnoga književna i filozofska djela, priručnike stručne literature o trgovini, poljoprivredi, astronomiji, gradnji, tehničku literaturu, pa čak i na kalendare. Stotine godina njemačke kulture jednostavno su uništene, dijelom namjerno, dijelom zbog nesposobnosti onih koji su sprovodili čitav proces.

Na popisu su se našle i knjige Friedricha Velikog i Bismarcka, kao i antikne knjige o europskoj vojnoj povijesti. Čak su i neke dječje knjige, poput djela braće Grimm, uništene jer su „promicale nasilje“. Sve o Olimpijskim igrama 1936. je zabranjeno. U čitavom procesu nastradala su i glazbena djela Richarda Straussa, pa čak i nekoliko primjeraka Gutenbergove Biblije.

No, nisu sve knjige uništene, neke su jednostavno pokradene. Britanska knjižnica sama posjeduje oko 12.000 knjiga koje su saveznici otuđili iz njemačkih knjižnica i institucija. Američka Kongresna knjižnica prikupila je čak 819.000 primjeraka knjiga koje su pokradene u Njemačkoj do 1948. godine, kao i još 2 milijuna komada njemačke literature. Kongres je zadržao 28 posto tog plijena za sebe, dok je ostalih 72 posto poslano u Udruženje istraživačkih knjižnica. Samo mali dio svega toga je ikada vraćen u Njemačku.

Francuski plijen nije poznat, a lavovski udio uzeli su Sovjeti. Oni su barem bili direktni u svojoj nakani: pošto je Njemačka započela rat, smatrali su da im pripada pravo opljačkati njemačko kulturno nasljeđe.