Aleksandriju, jedan od najvećih gradova drevnog svijeta, osnovao je Aleksandar Veliki nakon osvajanja Egipta 332 godine prije nove ere. Nakon smrti Aleksandra u Babilon 323. godine p.n.e., Egipat je došao u ruke jednog od njegovih poručnika, Ptolomeja. Pod Ptolomejevim gospodarenjem novoosnovana Aleksandrija uskoro je zamijenila drevni grad Memfis kao glavni grad Egipta. Tu je započeo razvoj i uspon Aleksandrije.

Ipak, niti jedna dinastija nije mogla opstati bez podrške svojih podanika, a Ptolomej je bio toga svjestan. Tako su rani Ptolomejevi kraljevi nastojali opravdati svoju vladavinu na razne načine, uključujući preuzimanje uloge faraona, osnivajući grčko-rimski kult Serapisa i postajući pokroviteljima školovanja i učenja. Upravo to pokroviteljstvo rezultiralo je stvaranjem velike knjižnice u Aleksandriji.

Tijekom stoljeća, knjižnica Aleksandrije bila je jedna od najvećih i najznačajnijih knjižnica drevnog svijeta. Veliki mislioci tog doba, znanstvenici, matematičari, pjesnici svih civilizacija dolazili su tamo učiti i izmjenjivati ideje. Više od 700.000 svitaka ispunjavalo je njene police. Međutim, unatoč svojoj veličini i značaju, knjižnica je doživjela veliku tragediju te je jednostavno nestala u jednom trenutku, dok se znanstvenici i povjesničari niti danas ne mogu složiti oko toga što je taj nestanak prouzročilo.

Jedna od prvih teorija o uništenju dolazi od rimskih zapisničara. Prema nekoliko autora, knjižnicu je slučajno uništio Julije Cezar tijekom opsade Aleksandrije 48. godine p.n.e. Plutarh je tako zapisao:

Kada je neprijatelj pokušao odsjeći njegovu [Cezarovu] flotu, on je bio prisiljen odagnati opasnost koristeći vatru, a ona se proširila s dokova i uništila veliku knjižnicu.

Library of Alexandria
Umjetnički prikaz knjižnice u Aleksandriji. | Izvor: pinterest

Ova tvrdnja je upitna, jer je muzej Aleksandrije, koji je stajao tik do knjižnice, ostao neoštećen, što je zabilježio geograf Strabo oko 30 godina nakon opsade Aleksandrije. Ipak, Strabo ne spominje samu knjižnicu Aleksandrije, čime podupire tvrdnju da je Julije Cezar odgovoran za njeno spaljivanje. Međutim, budući da je knjižnica bila oslonjena na muzej, a Strabo ga je spomenuo, moguće je da je knjižnica još uvijek postojala u to doba. Izostavljanje knjižnice možda bi se moglo pripisati ili mogućnosti da Strabo nije imao potrebu spominjati ju, jer je već spomenuo muzej, ili da knjižnica više nije bila središte učenja kakva je bila ranije. Osim toga, neki sugeriraju da nije knjižnica, već skladište u blizini luke bilo mjesto u kojem su se pohranjivali rukopisi, a koje je uništila Cezarova vatra.

Kao drugi mogući krivci navode se kršćani iz 4. stoljeća. Godine 391., car Teodozije izdao je dekret kojim se službeno zabranilo prakticiranje poganstva. Dakle, Serapeum ili hram Serapisa u Aleksandriji bio je uništen. Međutim, to također nije bila knjižnica. Nadalje, nema drevnih izvora koji spominju uništenje bilo kakve knjižnice u to doba uopće. Dakle, nema pouzdanih dokaza da su kršćani uništili knjižnicu u Aleksandriji u 4. stoljeću.

Kao posljednji mogući počinitelj ovog nedjela spominje se muslimanski kalif, Omar. Prema ovoj priči, neki „Ivan Grammaticus“ (490. – 570.) upitao je Amra, pobjedničkog muslimanskog generala, za „knjige u kraljevskoj knjižnici.“ Amr piše Omaru za upute i Omar odgovara: „Ako su te knjige u skladu s Kur’anom, onda ih ne trebamo; a ako su te knjige u suprotnosti s Kur’anom, uništi ih.“ Postoje najmanje dva problema u ovoj priči. Prvo, nema spomena knjižnice, samo knjiga. Drugo, ovo je napisao sirijski kršćanski zapisničar, a moguće da je on izmišljen kako bi se pokvario imidž Omara.

Aleksandrijska knjižnica u plamenu. | Izvor: Getty

Nažalost, arheologija nije bila u stanju mnogo pridonijeti ovoj misteriji. Za početak, papirusi su se rijetko pronalazili u Aleksandriji, vjerojatno zbog klimatskih uvjeta, koji su nepovoljni za očuvanje organskih materijala. Drugo, ostaci knjižnice u Aleksandriji sami po sebi nisu pronađeni. Razlog tome je činjenica da Aleksandriju još uvijek naseljavaju ljudi i tek su neka iskapanja dopuštena i provedena.

Iako može biti zgodno i jednostavno okriviti jednog čovjeka ili skupinu za uništenje onoga što se može smatrati najvećom knjižnicom u drevnom svijetu, to može biti i pretjerano pojednostavljenje stvari. Knjižnica možda uopće nije izgorila, već je možda postepeno napuštena tijekom vremena. Ako je knjižnica bila stvorena kako bi prikazala Ptolomejevo bogatstvo, tada bi njen pad mogao također biti povezan s gospodarskim padom. Kako je Ptolomejev Egipat postupno padao tijekom stoljeća, to je također mogao biti jedan od učinaka na stanje knjižnice u Aleksandriji. Ako je knjižnica preživjela prva stoljeća nove ere, njene zlatne godine ostale su u prošlosti, jer je Rim postao novo središte svijeta.