Prema pisanjima hrvatskih medija, javni dug vječno sirotih Hrvata pao je za čitavih 1.1 posto te danas iznosi skromnih 280.3 milijarde kuna. Iako je uopće pitanje kome smo to uopće sve dužni, tko bi pomislio da će zemlja koju su napustili mnogi inteligentni doživjeti takav naoko iskreni rezultat, a pored toga i privući nove doseljenike?!

Treba se radovati svakom pomaku jer i „noga u dupe je korak naprijed“. Nije li zapravo čudo da nam pored vječnog cmizdrenja puka, propale rupe bez dna zvane Uljanik ili pak tragikomedije zvane Agrokor u stvari cvjetaju ruže?! Ozbač! Dalo bi se nabrojat tu hrpa afera, ali i jasnih dokaza da volimo preuveličavati naše nevolje.

Problem ekonomije se uobičajeno svaljuje na vlast, ovog ili onog uhljeba itd. Međutim, zašto bi oni bili krivi ako smo im za takve promašaje i lopovluke dali priliku? Željeli smo demokraciju, a u demokraciji nitko ne odgovara za probleme, ljudi se tek mijenjaju po pozicijama, kad netko malo pretjera.

Nije ovdje uopće loše, samo su ljudi mahom nadrkani, frustrirani, često i zbog izmišljenih problema i tegoba, a ponajviše zato što uvijek očekuju da sve probleme riješi netko drugi, a „drugi“ očekuju isto, dok se treći ne bave problematikom.

Naravno, u svemu tome bliži nam se, kažu, i demografska propast. Neka mjesta tu i tamo daju besplatne vrtiće, jednokratne pomoći za obitelji s djecom itd. Zar to nije lijepo? O tome bi se trebalo više pisati, jer očito je da imamo novca. No, čemu plač o izumiranju? Jesu li i tome krivi političari ili društveni jal, zavist i kontinuirano kukanje?

Pa eto, čak nam se u zemlju doselilo i više od 43.000 ljudi, većinom dobrih nam susjeda iz BiH, Srbije, Kosova i šireg „regiona“. Kažu ipak da je riječ o „slabo obrazovanim“ osobama jer od njih 43.219, kojima je odobren privremeni boravak, njih 2064 ima višu stručnu spremu. Ipak, oko 23.000 ih ima barem srednju školu, ali u nas je i to valjda loše.

Neki će odmah skočiti na to kako je iz Hrvatske otišlo bar pola milijuna mladih. A što sad?! Hoće li cendranje i plačipičkaranje o tome išta promijeniti? Nije dosad, pa neće ni ubuduće.

Stvari su jednostavne. Niste se dovoljno potrudili, nemate kreativnosti, volje ni ideje, a i prezirete sve ono što je bilo ili može biti pozitivno. Svakojake „revolucije“ vodite samo na internetu, lajkanjem članaka i prodavanjem pameti po zatvorenim i otvorenim grupama, kao da je to donijelo nekakvu pozitivnu promjenu u društvu.

Sutra je novi dan, s možda iluzorno manjim javnim dugom, s iluzorno manje nezaposlenih i s realno manje inteligencije u ovoj zemlji. Što će se dogoditi prekosutra, ovisi ponajviše o vama, ni o kome drugom. A umjesto politiziranja i kmečanja o stvarima, ko „stručnjaci“ o nogometnoj strategiji nakon tekme, mogli bi započeti s manjim problemima – od onih unutarnjih, vlastitih.