Moram priznati da nikad nisam imao natprirodna ili nadnaravna „iskustva“ tako da se ne zamaram previše s tom tematikom. Ali ipak, ako i kada se nešto takvo dogodi, ja bih svakako pokušao pronaći neko logično objašnjenje za to. Ako ne bi bilo objašnjenja, možemo pretpostaviti da se radi o slučajnosti i spletu okolnosti. Ako se pak to iskustvo počne ponavljati, možemo onda reći da tu ima ipak nečeg višeg, nečeg vrijednog pažnje.

Također, moram za početak naglasiti jednu vrlo bitnu stvar – ne postoje nadnaravne ili natprirodne stvari, to su zapravo samo stvari koje ljudi još uvijek ne mogu objasniti zbog naše trenutne razine znanja. Čisti primjer, prije nekoliko stotina godina (ili možda i više) ljudi nisu znali objasniti grmljavinu zbog svojeg nedovoljnog znanja, pa su puštali mašti na volju. Danas to možemo. Ono što je nepoznato biti će poznato, samo je potrebno vrijeme i trud da dostignemo potrebnu razinu znanja koja će nam omogućiti da raskrinkamo i odgonetnemo svaki potencijalni misterij.

Ispričat ću vam svoju dugogodišnju priču koja je nakon dosta vremena naposljetku dobila svoj epilog. Od kad sam imao nekih 20 godina, ili možda čak dok sam još bio adolescent, počeo sam doživljavati čudan fenomen kad bih išao spavati. Nekoliko minuta nakon što bih zaspao u svom krevetu, našao bih se paraliziran, ali svjestan sebe, nešto između sna i jave. Nisam mogao pomaknuti svoje tijelo i samo sam čuo nedefiniran zastrašujući šum u ušima i osjećaj kao da nešto dolazi po mene ili me vuče daleko. Sve ovo vrijeme sam bio prestravljen i pokušavao sam se pomaknuti da se oslobodim. To bi kratko trajalo i na kraju bih uspio pomaknuti tijelo i istrgnuti se iz sna. Prvo sam mislio da je to bila samo noćna mora, ali se počelo ponavljati svakih nekoliko noći. A zbog paralize tijela i činjenice da bi se tijelo ipak uspjelo pomaknuti nakon što se probudim (osjetio bih trzaj), shvatio sam da to nije bio samo san. Ubrzo sam primjetio da se to događa samo kada spavam na leđima, pa sam počeo izbjegavati spavanje u tom položaju.

Ja nikad nisam bio praznovjeran, ali opet nikad nisam bio u mogućnosti to sam sebi objasniti, pretpostavio sam da se to možda događa uslijed djelovanja nekakve energije, poput tokova podzemne vode ili sličnog, tako da sam to zanemario iako sam bio svjestan toga. Prošlo je dosta godina, i to se više nije često događalo, ali i dalje nije u potpunosti nestalo. Nekoliko godina kasnije preselio sam se u drugu prostoriju u istoj kući, međutim ista stvar se i dalje nastavila događati. Još nekoliko godina nakon toga preselio sam se u drugi grad, te se i tamo isto dogodilo nekoliko puta. Jednom prilikom sam napokon shvatio da sam doista budan kad se to dogodi, jer sam slučajno ostavio svjetlo upaljeno i bio u mogućnosti vidjeti strop svoje sobe tijekom cijelog iskustva. Bolesno, zar ne?

Ljudi su mi počeli govoriti da je to astralna projekcija, izvantjelesno iskustvo, itd, itd.. Uglavnom sam to ignorirao. Čak sam pokušao suočiti s tim „demonom“ za kojeg sam imao osjećaj da dolazi po mene dok sam čuo tu zaglušujuću buku – naravno, ništa nije došlo po mene, bila je to samo buka i neugodan osjećaj. U svakom slučaju, to se događa vrlo rijetko posljednjih nekoliko godina, ali i dalje je prisutno s vremena na vrijeme, no u puno manjem intenzitetu i sam osjećaj je puno blaži, valjda zbog toga što sam u tom trenutku svjestan o čemu je riječ.

No što sam ja zapravo sa svim ovim htio reći? Unazad nekoliko godina slučajno sam naišao na članak o paralizi sna, i sve mi je postalo jasno nakon svih ovih godina. Bez da ja sad laički objašnjavam o čemu se točno radi, više o tom stanju možete doznati na priloženim poveznicama.

 http://sr.wikipedia.org/wiki/Paraliza_sna

http://znanost.geek.hr/clanak/zapitajte-mozgove-sto-je-paraliza-spavanja/

Ono na što ja zapravo želim ukazati jest da sam imao savršen primjer fenomena kojeg netko tko je praznovjeran može vrlo lako protumačiti kao natprirodno iskustvo, ali se može jednako tako i znanstveno objasniti. Baš kao što osobno nikad nisam tražio odgovor svih tih 10 ili 15 godina koliko je to s vremena na vrijeme trajalo a da ja nisam znao o čemu se radi, ja sam uvijek znao da ima nekakvo znanstveno objašnjenje za to što se događa, i tako je i bilo.

Nema duhova ni demona, nema druge stvarnosti, već samo ljudski um i njegova sposobnost da shvati stvarnost, a još uvijek postoje mnoge stvari koje će znanost tek otkriti u budućnosti. Na primjer, ja sam siguran da prije 100 godina nije bilo znanstvenog objašnjenja za pojam paralize spavanja, već se isti u narodu objašnjavao kroz priče o demonima koji opsjedaju čovjeka. Takve ideje su samo proizvod ljudskog uma i njegove kompleksnosti i kreativnosti, te činjenice da se ljudi vole prepustiti mašti. Slično je i s konceptom zagrobnog života, nikad nije bilo nit će ikada biti dokaza o postojanju istog, pa ipak mnogi ljudi uzimaju zdravo za gotovo da „nečega mora biti nakon smrti“.

Nadalje, ja se doista nadam da ne postoji život poslije smrti. Što bih ja trebao učiniti kad umrem? Imati zabave i pijanke svaki dan? I doista, koja bi uopće bila svrha života poslije smrti? Stvarno, zašto netko uopće misli da bi mogao postojati zagrobni život, i zašto bilo tko misli da bi to uopće bila dobra stvar? Neki se ljudi pitaju „što je smisao života, ako ne postoji ništa nakon smrti“?

Ja se stvarno nadam da ne postoji zagrobni život, jer koja bi bila svrha ovog života ako postoji život poslije smrti? Stvarno, ne bi bilo svrhe. Kršćani gledaju na ovaj život kao na nekakav test, ali test za što? Budite dobri u ovom životu kako biste umirali od dosade u životu poslije smrti?

Ljepota života je u svojoj prolaznosti, proživljavati jedinstvene i neponovljive trenutke od rođenja do smrti, znajući da se ti isti trenutci nikada više neće ponoviti u istom obliku i na isti način, stoga cijenimo te trenutke, i čim su više ti trenutci jedinstveni, tim ih više cijenimo. Ljepota zaigranog djetinjeg razdoblja života jer znaš da će ono nestati kad odrasteš, ljepota prvog poljupca jer znaš da će taj uvijek ostati „prvi“, ljepota brige za svoje malo dijete, koje više nikad neće biti tako malo, ljepota brige za svoje roditelje jer će jednog dana oni umrijeti i neće ih više biti pored tebe. Ljepota života je u njegovim trenutcima, trenucima koji nas ispunjavaju i čine nas sretnima. Vječni život bio bi smrt života.