Vjerovanje je korisno samo onda kada činjenice nisu dostupne. Kada činjenice postanu jasne i vidljive, one su te na kojima temeljimo prosudbu stanja i odnosa. Prihvaćanje priče koja se temelji samo na dijelu činjenica dok se istovremeno nalazi u sukobu s ostatkom činjenica oblik je samozavaravanja i bijega od stvarnosti.

Naučite razlikovati teoriju od činjenice. Od davnina se na ovaj ili onaj način vodi rat za kontrolu stanja našeg uma. Sudionici tog rata kroz povijest su se mijenjali, ali suština je ostala ista, tko nas uvjeri u veću laž, taj je pobjednik.

Posljednjih desetljeća u popularnoj kulturi sve je prisutniji termin „teorija urote“, kojim se okarakteriziraju razne bizarne, kao i one sasvim uvjerljive ideje čiji je cilj uvjeriti nas da nije baš sve onako kako se na prvi pogled čini i kako nam to mediji, establišment i društvo prezentiraju.

Oglas:

Ponajprije, moramo shvatiti da svijet doista nije uvijek onakav kakvim se čini, da javno mnijenje, te socijalni i politički diskurs definiraju oni koji u rukama drže adekvatne poluge moći, a to su primarno mediji i obrazovni sustav. Mnoge stvari u koje nas uvjeravaju da su stvarne, možda to i nisu, dok istovremeno mnoge „teorije“ možda i nisu samo teorije već su neugodna istina koju netko želi sakriti. Ne ulazeći u raspravu glede uvjerljivosti određene teorije, treba naglasiti da se bez većeg problema može razdvojiti žito od kukolja primjenom nekoliko vrlo važnih, a zapravo jednostavnih pravila.

Hrvatske vlasti najavile da kreću u borbu protiv „lažnih vijesti“

Postavite si sljedećih nekoliko pitanja. Kao prvo, kome bi istinitost određene teorije doista koristila i je li ona doista svrsishodna i adekvatna ili postoje daleko jednostavniji načini ostvarenja istog cilja? Primjer ovoga možemo naći u teoriji o tome kako „elite žele smanjiti populaciju“, samo da bismo nakon malo razmišljanja shvatili da ta priča ne drži vodu jer očito im jako loše ide ako svjetska populacija i dalje stalno raste. Pored toga, postoje znatno jednostavniji i efikasniji načini za ostvarenje tog cilja, a te iste elite svojim „humanitarnim“ radom u zemljama trećeg svijeta upravo rade suprotno, rade na povećanju tamošnje populacije.

Zašto bi to netko skrivao i što se dobije s tom spoznajom? Tipičan primjer je teorija o Zemlji kao ravnoj ploči. Zašto bi netko skrivao spoznaju da je naš planet ploča, a ne sferoid? Što itko dobiva time, zašto bi se to tajilo, te na kraju krajeva što će se promijeniti ako odjednom svi doznamo „pravu istinu“ o tome? Tko tu u cijeloj priči ima financijsku, političku ili bilo kakvu korist od spoznaje ili varke po pitanju oblika naše planete? Koliko je poznato, nitko još nije dao adekvatan odgovor na to pitanje.

Chemtrails – gdje su dokazi?

Uvijek tražite materijalne dokaze, a ne rekla-kazala tvrdnje. Ako netko primjerice tvrdi da se dogodio nekakav zločin širokih razmjera ili značajne promjene u prirodi ili društvu, a radi se o stvarima koje bi se trebale moći materijalno dokazati, uvijek inzistirajte na tome da vam onaj tko iznosi te tvrdnje, dokaže materijalnim dokazima tu svoju tvrdnju. Ako osoba to ne želi ili ne može, onda tu nešto smrdi.

Istina se ne boji propitkivanja. Dočim je zakonom zabranjeno promicati neku ideju ili je pak zabranjeno propitkivanje njene istinitosti, onda imamo velik problem. To obično znači da službeni narativ leži na toliko slabim temeljima koji jedva čekaju da se sruše, da jednostavno moramo zabraniti bilo kakvu raspravu na tu temu.

Pošto je odavno postalo jasno da vlasti u promicanju svoje agende onako orvelovski sankcioniraju „krivogovor“ i „pogrešno razmišljanje“, iako se možda samo radi o raspravi po pitanju nekih povjesnih zbivanja ili znanstvenih spoznaja, onda se sam od sebe nameće zaključak da određenu teoriju zavjere, iliti urote, doista ne možemo ozbiljno shvatiti ako ju vlast na nikakav način ne pokušava ušutkati.

Ljudski um želi vjerovati u nešto, on ne trpi informacijski vakum. Gdje nas naše iskustvo ne može informirati i dati nam odgovor, okrećemo se znanju kojeg tražimo dok ga ne nađemo. A kad ne možemo doći niti do potrebnog znanja, e onda jednostavno počnemo izmišljati stvari.

Naš mozak jednostavno ne trpi neznanje, on želi znati sve što ga se tiče, a u nedostatku adekvatnog znanja on se okreće mašti. To znači da moramo naučiti mozak kako da ispravno razmišlja, kako da bude racionalan, u suprotnom ćemo samo učiniti štetu sebi tako što ćemo dopustiti da bez pogovora vjerujemo u svakojake gluposti.

Jeste li ikad pomislili da netko mora da se zajebava smišljajući teorije koje su sve bizarnije i gluplje jedna od druge, kao da ih netko namjerno smišlja da budu neuvjerljive? E, pa možda ste u pravu. Osobno sam čvrsto uvjeren da je dobar dio modernih teorija zavjere osmišljen, ili ako ne osmišljen onda promoviran s isključivim ciljem prikrivanja stvarnih zavjera čijih smo sami žrtve. Vrlo jednostavno, od šume se ne vidi stablo. To je nešto poput one basne o pastiru koji je stalno lažno vikao da dolazi vuk, a kad je vuk doista i došao više mu nitko nije vjerovao. Toliko raznih priča i teorija ima da više nitko ništa ne shvaća ozbiljno.

Prigrlite svoju fobiju

Ljudi su od pamtivijeka bili praznovjerni i nisu previše pažnje polagali u propitkivanje svojih vjerovanja. S vremenom su se pojavili mislioci, filozofi, fizičari, znanstvenici, ljudi koji su empirijskim metodama, analizom i logičkim rasuđivanjem dolazili do spoznaja kojima su gradili istinu. Vjerovanje više nije bilo dovoljno.

No, čovjek ne mora biti znanstvenik da bi se ponašao na znanstveni način. Znanstvenika definira način razmišljanja i rasuđivanja, a ne njegovo stručno znanje. Svi mi možemo i moramo biti znanstvenici, pogotovo u rasuđivanju i utvrđivanju istine. Prihvaćanje materijalnih činjenica i građenje priče temeljene na dokazima i logičkim zaključcima jedini je ispravni put. Ako samo jedan od ključnih detalja priče ne štima, priča ne stoji, treba ju analizirati, mijenjati i nanovo izgraditi.

Autor: Ivica Mandekić