Kada pričamo o navijačkim neredima, obično pomislimo na nekoliko desetaka pijanih mladića koji se pomlate na nekoj od benzinskih pumpi na autoputu ili u birtiji pored nogometnog stadiona. Ali, naravno da nije uvijek bilo tako, prije su se značajni sukobi odvijali i na samim stadionima, no niti jedan sukob nije imao potencijalno dalekosežne posljedice kao navijački neredi u Carigradu daleke 532. godine. Kao što je dobrim dijelom slučaj i danas, tako su i u ta pradavna vremena navijačke skupine bile isprepletene raznim društvenim i političkim interesima. Ono što je započelo kao sukob suprotstavljenih navijačkih skupina, preraslo je u pobunu koja je poprimila toliku žestinu da je skoro zbacila cara Justinijana s prijestolja.

Rimsko carstvo, kao i njegova istočna sljednica Bizantsko carstvo, imali su vrlo razvijena udruženja zvana deme. Ta su udruženja podupirala različite timove koji su se natjecali u određenim sportskim natjecanjima, a naročito u trkama dvokolica. Ova udruženja su praktički bili preteča i pandan današnjim organiziranim navijačkim skupinama. Postojala su četiri glavna sastava trkača dvokolica koje je razlikovala boja odore u kojoj su se natjecali, a osim natjecatelja, te su boje nosili i njihovi navijači. To su bli Plavi, Crveni, Zeleni i Bijeli sastav, iako su do bizantskog doba jedini sastavi s nekim utjecajem ostali Plavi i Zeleni. Sam car Justinijan I. bio je pristaša Plavih.

Udruženja su postala mjestom iskazivanja stavova za razna društvena i politička pitanja za koja bizantsko stanovništvo nije imalo drugih mjesta gdje bi ih iskazalo. Bila su kombinacijom uličnih bandi i političkih stranaka. Zauzimala su stajališta o tekućim pitanjima, posebice o bogoslovnim problemima ili o pretendentima na prijestolje. Učestalo su pokušavali utjecati na carsku politiku izvikivajući političke zahtjeve između utrka. Carske postrojbe i gradska straža nisu mogli čuvati red bez suradnje navijačkih frakcija, a koje su često bile pod patronatom određenih plemićkih obitelji. U ove su spadale neke obitelji koje su vjerovale da imaju puno pravo na prijestolje, veće nego i sam car.

Današnje uprizorenje antičkih utrka kočija

Godine 531. neki članovi Plavih i Zelenih frakcija uhićeni su zbog ubojstava koja su se dogodila tijekom nereda nakon završene utrke dvokolica. Neredi ograničenog raspona nisu bili nepoznanica na tim trkama, slično kao i huliganstvo koje se pojavljuje oko nogometnih susreta u današnjici. Ubojice se obično vješalo, no 10. siječnja 532. godine dvojica optuženih, jedan Plavi i jedan Zeleni, pobjegli su i sklonili se u utočištu crkve koju je okružila bijesna gomila zahtjevajući slobodu za optuženike.

Car Justinijan našao se u nezgodnoj situaciji, bio je usred pregovora s Perzijancima o miru na istoku, stanovništvo je bilo uvelike nezadovoljno zbog visokih poreza, a sad se morao suočiti i s mogućom krizom u vlastitom gradu. Kako bi se dodvorio rulji, objavio je da će utrka dvokolica biti održana 13. siječnja i promijenio je smrtne presude u zatvorske. Plavi i Zeleni su odgovorili tako što su zahtijevali da se dvojac u potpunosti oslobodi.

15. siječnja 532. na carigradskom hipodromu održala se nova utrka, kojoj je prisustvovalo napeto i ljutito mnoštvo. Hipodrom se nalazio tik do palače, pa je car Justinijan mogao promatrati utrke iz sigurnosti svoje lože u palači. Od početka je publika izvikivala uvrede upućene Justinijanu. Do kraja dana, na trci broj 22, raznoliki povici su se promijenili iz „Plavi!“ ili „Zeleni!“ u jedinstveno „Nika!“, što bi u slobodnom prijevodu značilo „Pobijedi“ ili „Pokori“, a svjetina je provalila kroz tiribine i napala palaču. Idućih 5 dana palača je doslovno bila pod opsadom. Požari koji su izbili tijekom nemira su rezultirali razaranjem većeg dijela grada, uključujući i crkvu Svete mudrosti, Aju Sofiju.

Prikaz bizantskog cara Justinijana I.

Neki senatori i politički protivnici Justinijana čitavu situaciju vidjeli su kao prigodu kojom bi mogli zbaciti Justinijana s prijestolja, nezadovoljni njegovim novim porezima i smanjenom potporom plemstvu. Prosvjednici su sad bili naoružani i pod utjecajem političke opozicije i dijela plemstva. Zahtijevali su da Justinijan raspusti prefekta Ivana Kapadočkog koji je bio odgovoran za prikupljanje poreza i pravnika Tribonijana koji je bio odgovoran za pisanje zakonskog kodeksa. No to nije bio kraj zahtjeva, već su najavili micanje Justinijana s prijestolja i proglašenje novog cara, Hipatija, nećaka bivšeg cara Anastazija I. (Flavija Anastazija).

Justinijan je razmatrao mogućnost da pobjegne iz Carigrada, no govori se da ga je njegova supruga Teodora razuvjerila rekavši mu: „Oni koji su nosili krunu ne bi smjeli ostati živi nakon što ju izgube. Niti namjeravam doživjeti dan kad me neće pozdravljati kao caricu.“

Umjetnički prikaz Justinijana I. i carice Teodore

Justinijan je smislio plan u kojem je računao na popularnog eunuha Narzesa i na generale Belizara i Munda. Dao je vreću zlata Narzesu. Narzes je noseći tu vreću ušao sam nenaoružan na hipodrom, našavši se nasuprot ubilački nastrojene rulje koja je već ubila nekoliko stotina ljudi. Narzes je otišao izravno prema Plavima, prišavši njihovim važnijim predstavnicima. Priopćio im je da je car Justinijan stao iza njih, te da ih podupire protiv Zelenih. Podsjetio ih je da Hipatije, čovjek kojega su namjeravali proglasiti novim carem, pripada taboru Zelenih. Potom im je predao zlato. Vođe Plavih su potiho razgovarali među sobom a onda su se obratili i svojim sljedbenicima. Odjednom su usred Hipatijeve krunidbe Plavi izjurili s hipodroma, na što su Zeleni ostali zapanjeni. Na to su carske postrojbe koje su predvodili Belizar i Mund jurnule u hipodrom i pobile preostale pobunjenike.

Prema dostupnim podacima, ubijeno je oko trideset tisuća pobunjenika. Justinijan je još dao smaknuti Hipatija i izgnati senatore koji su podupirali pobunu. Pošto se situacija u Carigradu napokon smirila, Justinijan je postupno krenuo u obnovu grada i konsolidaciju svoje vlasti, prilikom čega je obnovio i Aju Sofiju, kao remek djelo bizantske arhitekture.