Hitler je svakako imao priliku koristiti sarin u Drugom svjetskom ratu. Nijemci su zapravo bili oni koji su razvili smrtonosni agens živaca – sasvim slučajno. Krajem 1938. godine njemački znanstvenik Gerhard Schrader dobio je zadatak izumiti jeftiniji pesticid za ubijanje plijesni koja je radila štetu njemačkim poljima i voćnjacima. Miješanjem fosfora s cijanidom došao je do tvari koja je bila previše toksična za korištenje u poljoprivredne svrhe.

Nakon Schraderovog otkrića smjese droga njegov je poslodavac I.G. Farben obavijestio njemačku vojsku o njegovu otkriću te su neki impresionirani vojni znanstvenici to nazvali „tekući tabun“, po njemačkoj riječi za „tabu“. Za to vrijeme u laboratoriju Schrader je još malo eksperimentirao i došao do nečeg još otrovnijeg. Nazvao je novu tvar sarin, akronim za imena četiriju znanstvenika koji su ga razvili.

Do kraja Drugog svjetskog rata, Njemačka je proizvela oko 12.000 tona smrtonosnog kemijskog spoja, dovoljnog da ubije milijune ljudi. Od početka rata, visoki vojni časnici pritisnuli su Hitlera da upotrijebi sarin protiv svojih protivnika. No unatoč tom pritisku, Hitler je odbio primjenjivati takvo kemijsko oružje protiv savezničkih snaga.

Neki su povjesničari pripisali ovu nevoljkost Hitlerovom vlastitom iskustvu kao žrtvi bojnih otrova tijekom Prvog svjetskog rata. Iako je Njemačka bila prva zemlja koja je u travnju 1915. upotrijebila klor otpuštajući ga na francuske postrojbe tijekom druge bitke u Ypresu tijekom travnja 1915. godine, Velika Britanija i Francuska također su upotrijebile klor i bojni otrov – iperit tijekom rata.

U svojoj biografiji njemačkog nacionalsocijalističkog vođe, povjesničar Ian Kershaw opisao je kako je Hitler osobno bio žrtva bojnog otrova u blizini Ypresa u noći 13. i 14. listopada 1918. godine: „On i nekoliko vojnika, povlačeći se iz svog rova tijekom napada plinom, djelomično su bili zaslijepljeni plinom i našli su put do sigurnosti jedino hodajući jedni uz druge i slijedeći druge koji su bili nešto slabije pogođeni.“ Nakon napada Hitler je prevezen iz Flandrije u vojnu bolnicu u Pomeraniji, gdje će kasnije čuti po njega razornu vijest o predaji Njemačke.

Možda su bili uključeni i drugi čimbenici. Njemačka vojna strategija Blitzkriega, koja je do tada bila uspješna, uključivala je iznenadne napade tenkova i bombardera kojima su ubrzo slijedili napadi pješadije. No, da su ti bombarderi koristili sarin ili neko drugo kemijsko oružje, oni bi kontaminirali isto područje kroz koje bi njihove postrojbe morale proći.

Što je još važnije, Hitler je zasigurno morao znati da ako upotrijebi kemijsko oružje, njegovi protivnici će se osvetiti na sličan način. Britanski premijer Winston Churchill je dugo raspravljao u korist uporabe takvog oružja kako bi se skratili vojni sukobi. „Ne mogu shvatiti tu odbojnost prema korištenju plina“, napisao je u dopisu 1919. godine, kada je bio britanski ministar rata.

Nije potrebno koristiti samo najsmrtonosnije plinove: mogu se koristiti plinovi koji uzrokuju veliku neugodnost i šire teror, a ipak ne bi ostavili ozbiljne trajne učinke na većinu onih koji su pod njihovim utjecajem.

Povjesničar Richard Langworth naglasio je da je Churchill vjerovao kako bi uporaba nesmrtonosnog kemijskog oružja, zapravo mogla biti humaniji način borbe. U drugom memorandumu napisanom u isto vrijeme, Churchill je tvrdio: „Plin je milosrdnije oružje od ostalog eksplozivnog oružja i prisiljava neprijatelja da prihvati poraz s manje gubitka života od bilo kojeg drugog sredstva korištenog u ratu.

Tijekom Drugog svjetskog rata Churchill je uvijek bio spreman koristiti kemijsko oružje, ali samo ako ih neprijatelj iskoristi prvi. U veljači 1943. godine kada je London shvatio da Nijemci mogu koristiti plin protiv Rusa u Donječkom bazenu (područje u Ukrajini), Churchill je napisao: „U slučaju da Nijemci iskoriste plin na Rusima … mi ćemo se osvetiti posipanjem njemačkih gradova s plinom u najvećoj mogućoj mjeri.

No, iz kojeg god razloga bilo, Hitler je ipak odlučio ne poduzeti taj korak, čak i kad se tijek rata sve više okretao protiv Njemačke.

Autor: Ivica Mandekić