Osmansko carstvo je uoči Prvog svjetskog rata, 1915. godine, započelo sa sustavnim progonom i ubijanjem Armenaca koji su živjeli na prostoru tadašnjeg carstva. Procjenjuje se da je u to vrijeme na području carstva živjelo oko dva milijuna Armenaca. Kroz samo nekoliko godina, ta brojka pala je na samo 500.000.
Prema svim povjesnim mjerilima, radilo se o genocidu, orkestriranoj i sistematskoj kampanji uništenja čitave etničke skupine. Turska vlast pak niti danas ne priznaje svoju odgovornost, te odbija klasifikaciju genocida.
Armenci su naseljavali područje Kavkaza kroz protekla tri tisućljeća, a kad je armensko kraljevstvo steklo samostalnost u četvrtom stoljeću nove ere, ujedno je postalo i prva zemlja koja je priznala kršćanstvo kao službenu religiju. Kroz stoljeća je na tom području vlast prelazila kroz ruke raznih carstava, no stvari su se počele dramatično mijenjati dolaskom pod vlast osmanskog carstva tijekom petnaestog stoljeća.
Kako je osmansko carstvo preuzelo kontrolu nad Armenijom, prve tenzije koje su se pojavile bile su vjerskog karaktera. Osmansko carstvo prakticiralo je islam kao službenu religiju, no dopuštalo je manjinskim vjerskim zajednicama da zadrže neki oblik autonomije, pa je tako bio slučaj i u Armeniji. Unatoč tome, kršćani, pa tako i Armenci, su imali manja prava od drugih građana, te su morali plaćati veći porez.
Armenci su pritom najčešće bili višeg obrazovanja i bogatiji od svojih turskih susjeda, što je rezultiralo određenom vrstom zavisti. Postojala je sumnja da bi kršćanski Armenci mogli biti lojalniji nekom kršćanskom carstvu (primjerice Rusiji koja je dijelila nestabilnu granicu s Turskom), nego osmanskom kalifatu.
Te sumnje i strahovi postali su posebno izraženi krajem devetnaestog stoljeća, rezultirajući prvim masovnim pokoljima Armenaca. Početkom dvadesetog stoljeća, nova vlada došla je na čelnu poziciju u Turskoj, vođena grupom reformista pod nazivom „Mladi Turci“.
Početkom Prvog svjetskog rata, Turska je stala na stranu Njemačke i Austro-ugarske, te je istovremeno njena vjerska vlast objavila sveti rat svim kršćanima, osim naravno onima s kojima je bila u vojnom savezu.
Kako je rat počeo, Armenci na području Kavkaza stali su na stranu Rusije i borili se protiv Turske vlasti. To je dodatno pojačalo već postojeće sumnje turskih vlasti prema Armencima, koje su krenule u uklanjanje armenske prijetnje sa svojih područja.
Dana 24. travnja 1915., osmanske vlasti uhitile su i deportirale 270 istaknutih Armenaca i članova inteligencije, odvedeni su u Ankaru, a većina ih je potom likvidirana. Genocid je izvršen u dvije faze: sustavno ubijanje odraslih muškaraca, te deportacija žena, djece i starijih prema sirijskoj pustinji, kroz marševe koje mnogi nisu preživjeli. Sustavno raseljavanje Armenaca rezultiralo je stvaranjem mnogih zajednica armenske dijaspore diljem svijeta.
Autor: Ivica Mandekić
