Borilački sportovi iznimno su popularizirani posljednjih desetljeća ponajviše zahvaljujući njihovoj komercijalizaciji i stvaranja od njih oblika javne zabave, unatoč tome što je njihova uloga kroz povijest bila ponešto drugačija.

Borbene vještine zapravo su tradicijski kodificirani sustavi primjene tehnike goloruke borbe. Dok začeci borbenih vještina sežu u daleku prošlost, kroz njihovu primjenu u vojsci, policiji, tjelesnom i duhovnom razvoju, a u posljednje vrijeme i kroz komercijalizirani natjecateljski oblik javne zabave, one su se znatno usavršile i razgranale u svojim kategorijama, no ima i onih čije je prakticiranje kroz povijest zamrlo.

Oglas:

         

 

Vraćajući se kroz taj vremenski slijed obraditi ćemo porijeklo pet najstarijih borbenih vještina koje su i dana u uporabi.

Pankratija

Ako postoji ijedna borilačka disciplina iz Starog vijeka koja sliči današnjim MMA borbama, to je onda svakako bila grčka borilačka vještina pankratija. Kao borilački sport, panratija je uvedena u grčke olimpijske igre 684. godine prije nove ere, a pravila je bilo vrlo malo.

Borci su smjeli koristiti sve tehnike iz boksa i hrvanja, uključujući udaranje nogom i gušenje. Ugrizi i kopanje očiju bili su jedini potezi koji nisu bili dopušteni, osim u Sparti. Prevedeno sa grčkog jezika, pankratija znači „sva moć“, „pan“ znači „sve“, dok „kratos“ znači „snaga i moć“.

Većina povjesničara slaže se da se pankratija razvila kao borilačka disciplina u sedmom stoljeću prije nove ere. Kao natjecateljski sport, pankratija je koristila tehnike boksa i hrvanja, no ono što ju je činilo posebnom su bili dodatni elementi poputa udaranja nogom. Najčešće je pobjednik odlučivan na tlu, gdje su se tehnike gušenja i imobilizacije protivnika slobodno manifestirale.

Ova ekstremna disciplina prakticirala se u Grčkoj i Rimu više od tisuću godina. Međutim, dolaskom modernih Olimpijskih igara 1896. godine, pankratija je bila jedina stara olimpijska disciplina koja nije ponovno oživljena kao olimpijski sport.

Shuai Jiao

Stari kineski zapisi još iz 2697. godine prije nove ere opisuju aktivnosti vojnika koji vježbaju i prakticiraju staru borbenu vještinu pod nazivom „jǐao dǐ“ (sudaranje rogovima). Vojnici su nosili šljemove s vrstom rogova, a cilj je bio suparnika izbaciti iz borbenog kruga. Ovaj oblik borbe opisan je kao originalni izvor i podloga za kasnije borilačke vještine, među kojima je najpoznatiji Jiao Li, kojei je dokumentiran u vrijeme dinastije Zhou.

Borilačke discipline postale su vrlo popularan oblik javnog sporta, a najčešće su ih organizatori koristili kao kvalifikacijske turnire gdje bi se iskazali najjači i najiskusniji borci, koje bi isti onda regrutirali za daljnja natjecanja s potencijalnim najvišim ciljem da borac s vremenom postane dio tjelesne straže velikodostojnika ili čak i careva.

Termin „shuai jiao“ izabran je kao naziv za ovu vrstu borbene vještine u Nanjingu 1928. godine prilikom formaliziranja borbenih pravila. Ova vještina i dalje je tredicionalno u upotrebi, a podučava se i na vojnim i policijskim učilištima u Kini.

Malla-yudda

Malla-yudda borilačka je vještina porijeklom iz jugoistočne Azije, zemalja kao što su Indija, Pakistan, Bangladeš, Šri Lanka i Nepal. U sanskritu taj naziv znači „borba hrvanjem“, i referira se više na turnirske borbe natjecanja za nagradu, nego na određeni stil ili školu hrvanja. Najstariji zapisi o takvom natjecanju pronađeni su u Mahabharati, starom indijskom epu iz 5. stoljeća prije Krista.

Mall-yudda podijeljena je u četiri stila borbe, a svaki od stilova nazvan je po nekom hinduističkom božanstvu koje mu je zaštitnik. Jambuvanti prakticira vještine i poteze koji imaju za cilj natjerati protivnika na predaju gušenjem, kravatom i sličnim potezima koji ga tjeraju u submisivan položaj, Hanumanti se koncentrira na tehničku superiornost, Jasarandhi prakticira lomljenje i dislokaciju udova i zglobova, a Bhimaseni se služi manipulacijom protivnikove težine i snage, koristeći gravitaciju i snagu sile. Malla-yudda znatno je izgubila popularnost do kraja 16. stoljeća, no još se prakticira u određenim zajednicama južne Azije.

Boks

Najraniji prikazi natjecanja u „šaketanju“ pronađeni su na starim sumerskim reljefima na prostorima današnjeg Iraka, koji potječu iz trećeg tisućljeća prije Krista. Iz 1350. godine prije Krista imamo egipatske skulpture koje prikazuju dva suprotstavljena goloruka borca, koji oko zapešća imaju zamotane zavoje, što bi se moglo smatrati najranijom pretečom boksačkih rukavica.

Najraniji dokaz o borbama s rukavicama otkriven je na Kreti, a potječe iu 1500. godine prije Krista, a prve formalizirana boksačka pravila pojavila su se na 23. olimpijskim igrama godine 688. prije Krista. Danas je boks jedan od najpopularnijih borilačkih sportova, kao i esencijalni dio većine mješovitih borilačkih vještina.

Hrvanje

Razni oblici hrvanja dokumentirani su u većini starih kultura i njihov sam začetak nemoguće je definirati. Hrvanje je općenito prihvaćeno kao najstarija borilačka vještina. U Francuskoj su u špiljama pronađeni prikazi hrvanja stari preko 15.000 godina.

U antičkoj se Grčkoj vojnike, koji su morali biti stručnjaci u borbama prsa o prsa, podučavalo hrvanju. Kako se hrvanje razvijalo, postalo je vrlo popularan sport i dospjelo među olimpijske sportove 704. godine prije Krista na 18. Olimpijskim igrama. Grčki manuskript iz drugog stoljeća prije Krista koji opisuje tahniku i pravila hrvanja trenutno je najstariji poznati europski priručnik o borilačkim sportovima.