Preferiranje nije mržnja

Posebno perfidan i zlonamjeran oblik propagande koji se često može vidjeti u medijima i među političkim elitama jest ideja da je preferiranje nečega istovjetno mržnji, ali naravno samo kad su u pitanju ljudi europskih korijena. To je taktika preoblikovanja jezika kako bi se promijenilo značenje postojećih riječi. George Orwell je to zamijetio i opisao na sljedeći način: „Politički govor… je oblikovan na način da laži zvuče istinito i vrijedno, kako bi se besmislice i ispraznost činile utemeljenima.“ Međutim, tu se pojavljuje još jedan aspekt te iste taktike. Riječi se redefiniraju na licemjeran način kako bi se demonizirala i diskreditirala jedna strana u debati.

To se flagrantno koristi u debatama o imigraciji i kulturi. Kada netko kaže da želi sačuvati svoju vlastitu kulturu, optuži ga se da mrzi one koji su drugačiji, da je ksenofoban. Ako netko preferira društvo heteroseksualnih ljudi, naziva ga se homofobom. Ako netko preferira društvo vlastitih sunarodnjaka, naziva ga se rasistom. Naravno, to se primjenjuje samo nad bijelim ljudima, bez obzira gdje se oni nalaze, tu odmah vidimo dvostruke standarde i licemjerje.

Kada primjerice Turci, Kinezi ili recimo Meksikanci slave svoju kulturu u drugim zemljama u koje su se doselili, to se smatra dobrom stvari i potiče se. Ako Europljani žele slaviti svoju kulturu, u svojoj vlastitoj zemlji, onda politički korektne elite i društveni etnomazohisti kažu da to vrijeđa i degradira druge. U Hrvatskoj možda još nismo okusili sve čari tog procesa razmišljanja, međutim vidljivo je da i naše političke elite, a da i ne pričamo o medijima, posljednjih desetak godina kreću u tom smjeru kojim su odavno krenuli i zaglibili Njemačka, Švedska, Francuska, Velika Britanija,….

U posljednje vrijeme u Njemačkoj ima sve više protesta protiv politike državne vlasti i načina na koji se riješava, ili bolje rečeno, ne rješava ova imigrantska kriza, te utjecaja kojeg ta silna imigracija ima na njemačko društvo. Trećina ljudi u Njemačkoj smatra kako problem postoji, te da se o tom problemu treba početi razgovarati. Gospođa Merkel je pak flagrantno okarakterizirala rasizmom svu opoziciju uništenju njemačke kulture. Ona kaže; „Danas mnogi viču ‘Mi smo narod’. Ali ono što doista misle jest ‘Vi niste jedni od nas’“.

Pravo gledano, većina Nijemaca voli činjenicu što su Nijemci, i žele da Njemačka ostane njemačka. Inače bi živjeli negdje drugdje. Naravno da misle „Vi niste jedni od nas“, jer Arapi nisu Nijemci, to je valjda jasno samo po sebi. Arapi, Pakistanci, Iračani, dolaze sa Bliskog Istoka, samim time nisu niti Europljani niti Nijemci. Islam također nije dio njemačke kulture niti povijesti. Ona zapravo implicira da je biti Nijemac ustvari loše, te da bi Njemačka, kao i ostatak Europe trebao objeručke prihvatiti nestanak svoje vlastite kulture i vlastitih naroda. Nitko ne kritizira Liberiju da je precrna ili Kinu da je previše azijatska, ali očito je Njemačka previše njemačka za naše elite.

Zapanjujuće je da se Njemačku, unatoč činjenici da je druga po broju primljenih tražitelja azila u Europi, odmah iza Švedske, i dalje proziva ksenofobnom. U velikim europskim gradovima poput Londona i Pariza domaće stanovništvo već je postalo manjina. Sve koji progovaraju protiv masovnog priljeva stranaca koji niti poštuju našu kulturu niti cijene pomoć koju im dajemo, naziva se nacistima i sličnim već klišeiziranim nazivima.

Možete li zamisliti reakciju primjerice japanskog naroda kada bi im se reklo da su rasisti jer ne žele primiti milijune Nigerijaca ili Somalijaca u svoju zemlju? Afrika za Afrikance, Azija za Azijce, Europa za svakoga – doista u suludom svijetu živimo.

Većina ljudi preferira živjeti i družiti se sa ljudima koji su poput njih. Preferiraju biti okruženi ljudima koji slično izgledaju, imaju slične ideje i poglede na svijet, imaju slične interese. To ne znači da oni mrze druge ljude. Europljani su ponosni na svoje korijene, svoju kulturu, svoju tradiciju i žele to očuvati. Često cijene i uživaju i u kulturama drugih. Meni se osobno jako sviđa meksička kuhinja i imam veliko poštovanje prema japanskoj kulturi, ali ne želim da Hrvatska postane Japan ili da Njemačka postane Meksiko. Da sam želio živjeti u japanskoj kulturi, preselio bih se u Japan. I ako Japanci kao narod ne bi željeli da ja tamo budem, imali bi svako pravo da mi zabrane ulaz, to je ipak na kraju krajeva njihova zemlja, a ne moja.

Da bi različite kulture opstale, one moraju ostati različite, što znači odvojene. Odvojenost jest to što ih je učinilo različitima, a ta različitost je upravo još jedna klišeizirana riječ koju danas mnogi vole upotrebljavati i naglašavati, bez da su i sami svjesni što ona doista podrazumijeva. Različiti narodi i njihovo genetsko nasljeđe, različiti resursi, različite ideje i različite motivacije uvjetovale su nastanak različitih kultura koje danas imamo. Izmješati ih sve skupa nije doprinos ili slavljenje različitosti, već upravo suprotno, to je uništavanje različitosti.

Želja za očuvanjem nečega nije mržnja prema nečem drugom. Možemo li reći da netko tko sakuplja antikvitete mrzi nove stvari? Ili netko tko voli goveđe odreske mrzi piletinu? Ne mogu li uživati u klasičnoj glazbi bez da me netko optuži kako mrzim rock? Želja za očuvanjem vlastite kulture i nasljeđa je normalna, prirodna i hvale vrijedna. Sve skupine ljudi se podržava u tim nastojanjima, sve osim Europljana.

Autor: Ivica Mandekić