Psihologija genocida: Emocionalno i moralno ucjenjivanje s ciljem podčinjavanja

Uobičajena metodologija sramoćenja i okrivljavanja koju međusobno primjenjuju i mnogi Europljani kada se nekome s visoka pripisuju „zasluge“ za nešto što nije učinio.

Od davnina je u ljudskoj prirodi postavljati se na pijedestal moralne vertikale i pljuvati ili kriviti druge za nešto za što uopće nisu krivi, ni po kojoj liniji. Kroz desetljeća manipulacije i subverzivne propagande, ovaj psihološki model naučio je poglavito bijelce da emotivno i iracionalno reagiraju na određene riječi, prikaze i fenomene. Poznavajući te tehnike, poticanje etnomazohizma i etničkog suicida nije nikakav problem.

Bijelci su izgradili neke od najvećih civilizacija, najljepših kultura, te su istražili čitav svijet, donoseći mnogima ono što nikad prije nisu vidjeli. Ironično, upravo su bijelci prvi ukinuli ropstvo, koje i dan danas obitava u Africi, a bjelački altruizam nije gotovo nigdje naišao na istovjetan fenomen u drugim kulturama, premda je taj altruizam zagazio debelo u patologiju.

Većina nas je pohađala identične školske sustave, čitala laži masmedija, gutala fabricirane priče iz povijesti. Ipak, neki od nas se s ponosom poistovjećuju s iskonskim europskim identitetom, kulturom i tradicijama. Nekima od nas na spomen bijelaca na pamet padaju tehnološki i kulturološki razvoj, otkrića, vrijedne povijesne ličnosti, želja za racionalnim i logičkim napretkom.

No, mnogima se na spomen bijelaca ledi krv; pred očima su im samo robovlasništvo, represija, imperijalizam, kolonijalizam, ratovi, predrasude, mržnja i ostali negativni pojmovi.

Europljani zbog gore navedenih razloga reagiraju na vlastiti identitet s osjećajem srama i krivnje, ponekad i s dubokim osjećajem prijezira prema vlastitom etničkom porijeklu.

Arapi su daleko prije Europljana porobljavali Afrikance, ali i Europljane. Među robovlasnicima u SAD-u bilo je i crnaca. Robovlasništvo je bilo zastupljeno među brojnim drugim narodima svijeta, a u Africi i Aziji se prakticira i danas. Ipak, bijelcima se sustavno spotiče ovaj fenomen kao nešto zbog čega bi trebali osjećati sustavnu krivnju i sram. Začudo, činjenica da su upravo bijelci prvi ukinuli robovlasništvo nikad se ne spominje.

Često puta danas mnogi ističu kako mediji i establišment manipuliraju ljudskim razmišljanjem, navodeći ih da povjeruju u višestruko ponavljanu laž. Ne znači li to da je i naš samoprijezir utemeljen na lažima i podmuklom mehanizmu ucjenjivanja?

Kada laži postanu „istina“…

Bolji poznavatelji psihologije masa znaju da gospodari manipuliranja mogu radikalno oblikovati ljudsko mišljenje, a mnogi od onih koji su povodljiviji vrlo lako nasjedaju na apsolutne besmislice i fantazije ne shvaćajući da je riječ o nečijim izmišljotinama. Jedna od metoda takve propagande sadrži upravo korištenje osjećaja krivnje i srama.

Manipulacijom činjenica, nametanjem osjećaja krivnje i srama, pojedinca i masu može se uvjeriti u štošta, pa tako i dan danas čitavi narodi i nacije slijepo vjeruju u nešto toliko apstraktno kao što je „nasljedno zlo“ ili „nasljedna krivica“.


Arapska trgovina robljem i robovlasništvo u Africi


Po tom obrascu i pripadnici europskih nacija nerijetko sami jedni druge okrivljuju ili odobravaju negativne događaje koji im se događaju na račun iluzorne „kolektivne krivnje“ stvorene upravo na takvim manipulacijama.

Ta metoda „kolektivne krivnje“ analogni je slučaj onome da se djecu ubojica ili silovatelja automatski poistovjećuje s roditeljima samo zato što su – njihova djeca.

Empatija je postala najveća slabost…

Empatija europskih naroda je jedna od naših najuzvišenijih osobina. Međutim, ona je manipuliranjem postala naša slabost koju zlonamjernici učinkovito iskorištavaju na našu štetu.

Poznavajući nečije slabosti, vrlo ga se lako može zlonamjerno izvrgnuti manipulacijama. Na taj način su i bijelci danas izvrgnuti sustavnim manipulacijama kako bi na predvidljiv način reagirali na određene pojmove, fenomene ili događaje koji izazivaju osjećaj srama i krivnje.

Primjer toga je neprekidno isticanje krivnje za navodne, često nedokazane, povijesne zločine – ovo je metoda koja se neprekidno ponavlja i nameće u masmedijima.

Fotografija je kolaž tek nekolicine osuđenih pripadnika siledžijskih pedofilskih bandi koje godinama haraju V. Britanijom. Zbog „straha od rasizma“, sve državne institucije su ignorirale masovne zločine preko 20 godina. Ipak, glavni problem današnjice tih istih institucija serviran u medijima je – bjelački rasizam!

Činjenica da su gotovo svi narodi svijeta tijekom povijesti na ovaj ili onaj način ugnjetavali druge, prakticirali robovlasništvo ili činili zločine se smišljeno izostavlja. Jedini „zločinci“ u povijesti su – bijeli Europljani, čak i unatoč činjenici da su primjerice upravo ti bijelci na moralnim osnovama ukinuli robovlasništvo koje još uvijek cvate u Africi i Aziji.

Neprekidno bombardiranje lažima, falsificiranom povijesti, izvitoperenim moraliziranjima i optužbama stvorilo je kod bijelaca psihozu i usadilo fobiju i osjećaj krivnje kada čuju riječi poput „fašist“, „nacist“, „rasist“ ili „holokaust“ i „ropstvo“. U datom trenutku ta osoba u svom vlastitom umu postaje personifikacija iluzornog sveopćeg zla.

Očekivano, slijedi reakcija povlačenja, ispričavanja, izgovaranja, izmotavanja, pasivne obrane… Samim time manipulator stječe nadmoć i mogućnost daljnjeg manipuliranja te ucjenjivanja.

„Mržnja“ kao glavna osuda…

Iako je mržnja prirodna reakcija na nepravdu i osjećaj ugroze, baš kao što je ljubav prirodan osjećaj sklonosti prema nekom dobrome, taj pojam uvelike se pripisuje svemu onom što je danas prirodno i tradicionalno.

Tako su „mržnjom“ danas oslikani oni koji se protive pobačajima, oni koji potiču povećanje nataliteta, oni koji žele tradicionalnu obitelj, oni koji žele etnički homogenu sredinu, oni koji vole svoju zemlju… Neizostavno je i da je kritiziranje svih „draži“ modernog doba posebno okićeno ovim epitetom.

Ironično, mržnjom se ne smatra tvrdnja da negdje ima „previše bijelaca,“ niti tvrdnje i pozivi da isključivo bijele nacije odbace svoje potomstvo zbog recimo „spašavanja planete“. Mržnja nije niti kada se bijele muškarce kolektivno krivi za navodni šovinizam spram žena, dok istovremeno imigranti masovno vrše silovanja diljem Europe… A mržnje očito nema niti kad se malu djecu proglasi recimo „najvećim zagađivačima okoliša“.

Čak je i prirodni nagon za istraživanjem povijesti proglašen „mržnjom“, jer danas je zločin misliti, tvrditi i materijalno dokazivati da je službena verzija dijela povijesti neistina koja se koristi za bezumno eksploatiranje rada novih generacija i neprekidne moralne ucjene.

No, s razlogom vlada takvo ozračje, a ti ofucani epiteti učinkovito su „oružje“ za stvaranje ozračja podložnog manipulaciji interesnih skupina.

Otpor manipuliranju kroz odbacivanje krivnje

Ako se čitavu današnju generaciju jedne nacije kolektivno okrivljuje za nešto u čemu nitko od njenih pripadnika nije sudjelovao, čak i da je riječ o istinitim zločinima, kako ta skupina može snositi ikakvu krivnju?

Samim time je jasno da svatko tko se nađe na meti takvih ucjena ima ne samo pravo, nego dužnost, usprotiviti se tome, stati ponosno iza onog što je i čemu pripada.

Ako su naši preci doista i nešto skrivili, to nije naša krivnja niti smo time ikome išta dužni, čak niti ispriku. Moralno ucjenjivanje zaslužuje odlučan otpor i žestoki protuudar.

Na svijetu gotovo da i nema etničke skupine, nacije ili vjere čijim se pripadnicima danas nešto ne bi moglo predbaciti na račun povijesnih zbivanja. Samim tim licemjerjem odgovor ne može zauzvrat rezultirati pognutim glavama ili podčinjavanjem. Reakcija može biti samo direktni otpor.

Autor: Aleksandar Rigačev