Kritičari kažu kako rat na daljinu, sjedeći uz ekrane i upravljajući bespilotnim letjelicama, popularnim dronovima, može pilote koji upravljaju tim letjelicama učiniti bezosjećajnima, povlačeći paralelu sa pucačkim video igrama. Međutim, rat nije tako jednostavna stvar, i udaljenost nema toliki utjecaj na emocionalni utisak prilikom oduzimanja nečijeg života, prema tvrdnji pilota koji upravljaju takvim letjelicama.
Slim (pseudonim radi zaštite identiteta) je umirovljeni pripadnik Zračnih snaga SAD-a koji je tijekom svoje 30-godišnje karijere proveo posljednje godine upravljajući bespilotnim letjelicama u Afganistanu, satelitskim navođenjem iz baze u Arizoni. Njegov tim upravljao je bespilotnim letjelicama Predator tisućama kilometara daleko od svoje baze, u svrhu nadzora a ponekad i eliminacije mete. U svojem opisu posla koji je obavljao posljednjih godina službe kazao je sljedeće:
„Ljudi misle da mi ovdje sjedimo i igramo se s joystickom, kao da je to video igra, to jednostavno nije točno. To su stvarne situacije i stvarna oružja. Jednom kada aktivirate oružje, ne možete pritisnuti replay i vratiti ljude u život.“
„U video igrama čovjek rijetko uspostavlja ljudsku konekciju da likovima na ekranu, ali ljudi koji upravljaju bespilotnim letjelicama često nadziru svoje mete tjednima ili mjesecima prije aktiviranja oružja. Iako se radi o neprijatelju, shvaćate da se ujedno radi i o ljudskoj osobi. Oduzimanje nečijeg života i dalje je vrlo emocionalna stvar. Iako osobno zasigurno ne proživljavamo situaciju na isti način kao što se to događa sa vojnicima na bojištu, mislim da je ukupni emocionalni efekt isti.“
Missy Cummings, profesorica aeronautike i inženjerstva na sveučilištu MIT, kaže kako ideja o desenzibilizaciji vojnika koji su udaljeni od bojišta nije nova, vjerovatno prvo oružje koje je omogućilo vojnicima da se odmaknu od prve linije sukoba bili su luk i strijela.
Cummings, koja je i sama bila vojni pilot od 1988. do 1999. godine, kaže kako bi se slobodno moglo reći da na neki način niti velik dio pilota vojnih zrakoplova nisu bili zapravo prisutni na bojištu još od prije početka drugog svijetskog rata, od kako se započelo sa bombardiranjima sa velikih visina.
Međutim, piloti bespilotnih letjelica su ponekad tisućama kilometara daleko od bojišta, te njihova fizička udaljenost ima određenu drugu dimenziju, s obzirom da se cijela operacija kontrolira i provodi preko mreže računala umjesto radijskim kontaktom i navođenjem od strane vojnika na terenu. Pa ipak, Cummings kaže kako je jedina razlika lokacija pilota i količina opasnosti u kojoj se pilot nalazi.
„Bilo da ste 5.000 kilometara ili samo 5 kilometara udaljeni, nije velika razlika, svejedno ste udaljeni od prve crte. Kada sam upravljala zrakoplovima F-16, sve smo gledali kroz kamere i ekrane, isto kao što piloti dronova danas upravljaju svojim letjelicama. Mislim da danas nitko od pilota ne aktivira oružje uslijed vidnog kontakta, to se jednostavno više ne radi, jer danas ionako računalni sustav radi to umjesto vas“, kaže Cummings.
Izvor: Livescience
