Poput svih ostalih pretkršćanskih europskih kultura, Rimljani su bili politeistički narod koji je štovao čitav niz božanstava. Ipak, najvažniji bogovi u rimskom panteonu su dvanaest bogova i božica iz Dii Consentes, koji su otprilike ekvivalentni dvanaestorici grčkih bogova Olimpa, što je također dobar primjer važne značajke rimske religije poznate kao sinkretizam, u kojoj su bogovi drugih kultura asimilirani u rimski panteon.

Dvanaest božanstava Dii Consentes

Najvažniji bogovi rimskog panteona su dvanaest božanstava Dii Consentes. Oni su raspoređeni u šest muško-ženskih parova, koji su sljedeći: Jupiter-Juno, Neptun-Minerva, Mars-Venera, Apolon-Diana, Vulkan-Vesta i Merkur-Ceres. Uglavnom su bogovi Dii Consentes funkcionirali na isti način kao i njihovi grčki pandani. Tako je, primjerice, Jupiter bio vrhovni kralj bogova, Neptun je bio bog mora, Mars je bio bog rata, Venera božica ljubavi i plodnosti, a Ceres bila je božica zemljoradnje. Među dvanaest božanstava Dii Cinsentes, iznimno važnu ulogu imala je Vesta, božica ognjišta i doma. Hram Veste, u kojem su obitavale svećenice poznate kao Vestalke, nalazio se na rimskom forumu, a jedna od dužnosti Vestalki je bila da na hramskom žrtveniku održava vječnu vatru, čija simbolika je bila vitalna za dobrobit Rima. Rimljani su osim grčkih božanstava asimilirali i bogove nekih drugih naroda, poput Izida, Atisa ili Sol Invictusa. No osim već spomenutog sinkretizma, Rimljani su imali i ponešto autohtonih božanstava, uglavnom sporednog karaktera.

Specifičan aspekt rimske religije bio je takozvani kult cara, koji je uveden nakon uspostave carstva, a de facto je označavao deifikaciju uglavnom preminulih careva. Carski nasljednik tako bi proglasio prethodnog cara božanstvom. Bitno je naglasiti da ipak nisu svi carevi nakon smrti bivali proglašeni božanstvima. Rimska religija također je sadržavala i svoju mitologiju, odnosno priče jedinstvene za ovu civilizaciju, a ponajviše mitove o osnutku Rima.

Jedan od najvažnijih izvora rimske mitologije su Ovidijeve Metamorfoze, nastale za vrijeme vladavine cara Augusta i smatraju se jednim od najutjecajnijih književnih djela u zapadnoj civilizaciji. Jedan od najpoznatijih mitova svakako je onaj o Romulu i Remu, braći koja su osnovala Rim.

Legenda o Romulu i Remu

Romul i Rem bili su potomci Ree Silvije, vestalske djevice i boga Marsa. Amulije, stric njihove majke, bio je u to vrijeme kralj Alba Longe, nakon što je zbacio s prijestolja starog kralja Numitora, koji mu je bio brat i otac Ree Silvije. Amulije je vidio blizance kao prijetnju svojoj moći i stoga ih je pokušao ubiti ostavljajući ih da umru na obalama rijeke Tiber. Tiberinus, bog rijeke, spasio ih je i blizance je dojila vučica. Blizance je kasnije usvojio pastir Faustulus i odrasli su bez znanja o njihovom pravom identitetu. Na kraju su saznali za svoje kraljevsko podrijetlo i pomogli svom djedu Numitoru da ponovno zauzme prijestolje Alba Longe. Blizanci su tada odlučili izgraditi vlastiti grad. Između Romula i Rema došlo je do spora oko mjesta na kojem je trebao biti izgrađen novi grad. Romul je preferirao brdo Palatin iznad Luperkala, mjesto gdje ih je vučica dojila, dok je Remu bilo draže Brdo Aventin.

Kako bi riješili svoj sukob, blizanci su pribjegli božanskom predviđanju. Svatko od njih je stao na svoje omiljeno brdo, pripremio sveto mjesto i promatrao znakove u obliku supova ili orlova. Rem je tvrdio da je vidio šest ptica, dok je Romul vidio 12. Romul je proglasio pobjedu i novi se grad počeo graditi na Palatinu. Unatoč tome, Rem je bio nezadovoljan i počeo je rušiti ono što je njegov brat sagradio. Romul ga je zbog toga ubio i pritom rekao: „Ovako će nastradati svi koji se usude prijeći zidine Rima.“

Autor: Ivica Mandekić