Moć i dugovječnost Rimskog carstva uvelike su ovisili o njegovoj snažnoj i usavršenoj vojsci. Najveću ulogu u razvoju rimske vojske odigrale su legije. Od Britanije do Sirije, moć i ekspanzija Rimskog carstva izgrađeni su na snazi rimskih legija.

Rani oblici formiranja legija

Na latinskom jeziku riječ „legio“ predstavlja vojnu obvezu, a proizlazi iz riječi „legere“ koja znači „odabir“. Do drugog stoljeća prije nove ere većina jedinica rimske vojske bila je raspodijeljena u skupine od stotinu ljudi, a zvale su se centurije. Zapovjednik takve jedinice zvao se centurion.

Ustrojstvom Rimske republike postajalo je sve jasnije da bitke rimske vojske postaju sve veće i učestalije. Rim je konstantno širio svoje granice, a za to je trebala vojska koja brzo raste. U ranim danima Rimske republike vojska je bila podijeljena na dvije legije. Na taj način svaki od dva konzula koji su bili na vlasti mogli su imali kontrolu nad jednom legijom. No to se promijenilo kad je broj vojnika i legija porastao nakon 494. godine prije nove ere.

Te godine na vlasti u Rimu bio je Manius Valerius Maximus kad se dogodio revolt protiv njegove vlasti, prilikom čega je u svrhu gušenja pobune formirano deset legija ukupne snage 45.000 vojnika. To je bilo prvi put da je tako veliki broj ljudi unovačen u rimsku vojsku.

No to su još bile začetne faze pravih rimskih legija koje će krasiti kasnije razdoblje Rimskog carstva. U daljnjoj fazi postojanja republike ustrojene su četiri legije, od čega su po dvije bile pod zapovjedništvom svakog konzula. Broj legija povećao bi se u slučaju potrebe za novom vojnom kampanjom. Novačenje ljudi za dodatne legije smatralo se efikasnom i ekonomičnom metodom ustrojstva novih legija bez potrebe da se u doba mira plaćaju dodatni vojnici.

Vrsta jedinica koje su sastavljale legiju ovisile su o vremenskom razdoblju i tehnološkom napretku razvoja ratovanja. U početku je veliki naglasak bio na konjaništvu, odnosno ekvitima, kako su ih Rimljani zvali, konjanici su bili smatrani najprestižnijim i ubojitijim jedinicama. Mjesto u konjaničkim postrojbama nilo je uglavnom rezervirano na višu klasu društva u Rimu, dok su niži slojevi društva služili kao pješaci, odnosno veliti.

S obzirom da su tadašnji rimski vojnici sami bili odgovorni za vlastitu opremu, siromašni Rimljani nisu su mogli priuštiti kvalitetnu opremu. Takvo lagano pješaštvo bilo je efikasno za kratke bitke prsa o prsa, a posebno su se oslanjali na koplja kao svoje ubojito oružje. 

Najveći dio legije bilo je teško pješaštvo, koje će kasnije postati glavni sastavni dio legije i njen prepoznatljivi znak. Teško pješaštvo uglavnom je bilo sastavljeno od rimskih građana koji bi se mogli nazvati srednjim staležom.

Teško pješaštvo bilo je razvrstano po iskustvu. Triarii su bili veterani, iskusni i pouzdani borci, oni su sačinjavali takozvani treći red, rezervirani za ekstremne situacije. Principes su bili takozvana druga borbena linija s osrednjim ratnim iskustvom. Naposljetku imamo hastate, neiskusne novake s malo ili nimalo iskustva borbe, oni su bili na prvoj liniji i stjecali iskustvo u borbi.

Marijevske reforme

Do velike reorganizacije rimskih legija došlo je u vrijeme Marijevskih reformi koje su provedene u kasnom razdoblju Rimske republike, gdje se stavio fokus na taktičku organizaciju vojnih jedinica. Legija je nakon reformi sadržavala 4.500 ljudi koji su bili podijeljeni po sljedećem ustrojstvu. Legiju je sačinjavalo 10 kohorti, osnovna Prima Cohorta i 9 regularnih, te dodatnih 500 konjanika. Prima Cohorta bila je dvostruko brojnija od ostalih, koje su imale šest centurija, svaka centurija imala je 80 vojnika koji su bili podijeljeni u manja odjeljena koja su se zvala conturbenia. Conturbenia je bila najmanja vojna jedinica sačinjena od 8 vojnika, jedne mule i sve potrebne opreme za tu jedinicu.

Jedna od bitnih promjena Marijevskih reformi bila je i ta da su legije postale stalne profesionalne vojne jedinice, te su se sastojale od građana iz svih slojeva društva, uključujući i najsiromašnije. Na ovaj je način vojna karijera postala privlačna opcija za siromašne mladiće da zarade dobru plaću i izdignu se u društvu.

Reforme koje je uveo Gaius Marius, po kojem se one i zovu Marijevske reforme, stvorile su prikaz rimskih legija koji se zadržao da samog kraja postojanja Rimskog carstva. Postati legionar bio je oportuni izbor karijere i siguran način stjecanja rimskog državljanstva. Unatoč tome što je prosječno trajanje vojne službe rimskog vojnika bilo 25 godina, mnogi su prihvatili takav poziv. Pored toga, svaki vojnik imao je priliku da se iskaže u borbi te svojim znanjem i hrabrošću izdigne kroz vojnu hijerarhiju.

Svaka legija imala je svoj broj, svoje ime i znak, koji su bili povezani s određenim ključnim dostignućem u prošlosti te vojne jedinice. Sve to davalo je vojnicima koji su služili u toj legiji određeni osjećaj ponosa pripadnosti istoj.

Kako je Rim kroz stoljeća širio svoje granice, pokoreni narodi s vremenom su se asimilirali i mogli su postati rimski građani. Samim tim vojna je bila sve više sastavljena od raznih naroda koji su se nalazili pod rimskom vlašću, te su s vremenom i legije dobivale nazive prema regijama u kojima su bile stacionirane. U vrijeme Rimskog carstva svaka legija imala je svoju bazu, a većina njih bila je stacionirana na rubnim dijelovima Rimskog carstva kako bi branila granice od upada barbarskih plemena.

Rimske legije do današnjeg su dana ostale ogledni primjer vojnog ustrojstva i visoko funkcionalne, te efikasne vojne jedinice. S vojnog gledišta, rimske legije su bile ustrojstveno dovedeno gotovo do samog savršenstva, te su do samog kraja Rimskog carstva bile ključna komponenta u kompleksnom mehanizmu funkcioniranja carstva.