Postoje različiti modeli za procjenu koliko će radnih mjesta biti popunjeno robotima. Najnoviji podatak navodi da će ljudi na oko 20 milijuna radnih mjesta u proizvodnji biti zamijenjeni robotima na globalnoj razini do 2030. godine, na temelju analize koju je proveo Oxford Economics.

Prema novoj studiji, svaki novi industrijski robot pušten u pogon briše 1,6 proizvodnih radnih mjesta. Iako ovo ima ulogu u poticanju gospodarstva, to rezultira i gubitkom plaćenog zaposlenja za radnika. Taj je utjecaj veći za određene sektore gospodarstva, kao što je rad tvornica u automobilskom sektoru, a postoje i regionalne razlike. Na primjer, regije u kojima veći broj ljudi ima manje vještina, kao i regije koje imaju slabiju ekonomiju i veću stopu nezaposlenosti; kombinirani učinak tog znači da su ti poslovi osjetljiviji na gubitak radnih mjesta zbog robota.

Izvješće pokazuje kako su od 2000. godine roboti već zamijenili oko 1,7 milijuna radnika u proizvodnji. Ta brojka bi trebala značajno rasti i mogla bi dosegnuti 20 milijuna do 2030. godine (na temelju 30-postotnog porasta industrijskih robota). Analiza izvješća od strane BBC-a ukazuje da će većina tih zamjena robotima biti u Kini, a zatim u SAD-u i u Europi.

Najnovija otkrića podudaraju se s radovima istraživača Michaela Osbornea i Carla Freya sa Oxforda, koji su predstavili podatke koji ukazuju na to da je više od pedeset posto radnih mjesta u razvijenom gospodarstvu ranjivo u smislu zamjene ljudi strojevima.

Nasuprot tome, druga predviđanja su pozitivnija u vezi s četvrtom industrijskom revolucijom, ili barem predstavljaju raznoliku sliku. Analiza Svjetske banke tvrdi da se nova radna mjesta stvaraju istom brzinom kao što se radnici zamjenjuju strojevima. Ali koliko su dugoročno održiva ta nova radna mjesta?

Još jedan čimbenik koji treba razmotriti je da, s obzirom na gubitak radnih mjesta zbog robota, raseljeni radnici imaju veću vjerojatnost da se presele u druge industrije koje se suočavaju sa sličnim rizicima u smislu pada broja radnih mjesta zbog automatizacije, stvarajući situaciju u kojoj posao za manje plaće postaje još nesigurniji. Takav scenarij može zahtijevati razmatranje alternativnih opcija, kao što je ideja o osnovnom ili univerzalnom dohotku (periodično plaćanje u gotovini dostavljeno svima na pojedinačnoj osnovi, bez zahtjeva za testiranjem radnih sposobnosti).