Rusija je ponovno supersila: Što to znači za nju i svijet koji je okružuje?

Rusija je ponovo supersila. Američka unipolarna hegemonija trajala je manje od četvrt stoljeća a svoj konačan kraj doživjela je na Bliskom istoku, Ukrajini i u vodama južno od kineskog kopna. No američka dominacija je posrnula još i ranije na izazovima Svjetske financijske krize i “Rata protiv terora”. Premda se stručnjaci ne slažu koliko supersila danas postoji, objektivno bi se moglo zaključiti, da su Sjedinjene Države, Ruska Federacija i Narodna Republika Kina supersile. Iz razloga jer sve tri imaju politički utjecaj na globalnoj razini i na svim kontinentima. U ožujku 2014. Barack Obama je Rusiju nazvao regionalnom silom, a u studenom 2016. Obama ju je nazvao vojnom supersilom. Drastična promjena. Dok je ruski utjecaj vidljiv od Crnog mora do Velikih jezera čini se besmislenim nazivati rusku moć obmanom kako čine neki analitičari.

Vladimir Putin, aktualni ruski predsjednik

Vladimir Putin uspio je izvući površinski najveću svjetsku državu iz bijede i beznađa te transformirati je u silu koja je povratila slavu iz sovjetskih vremena. Rusija je ponovo velika svjetska sila koja ima svoje karakteristike u obliku prednosti i nedostataka.

Nakon disolucije Sovjetskog Saveza, za vrijeme Jeljcina 1990-ih, Rusija se borila za vlastiti opstanak. Rusku demokraciju su obilježavali naglo osiromašenje velikog broja građana, nezaposlenost, korupcija, kriminal, mogućnost secesije nekih područja i raspad same države. No, Rusija je preživjela sumorne devedesete najviše zato jer je imala stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i sačuvala je svoja nuklearna oružja. Zbog toga su je Amerikanci i drugi na Zapadu uvažavali.

Dolaskom Putina na vlast situacija na unutarnjem planu se počela stabilizirati ranih 2000-ih. Mirovine i plaće u državnim službama počele su stizati na vrijeme, kriminal i korupcija su srezani. Ono najvažnije: dogodio se ekonomski “boom” na krilima visokih cijena energenata i prosječni Rusi su počeli bolje i kvalitetnije živjeti. Pod Putinom se BDP u smislu kupovne moći skoro dvaput povećao a stopa smrtnosti se smanjila za pola. Stabilizacija unutarnjih prilika dovela je do mogućnosti da Kremlj bude odvažniji u geopolitici. Prvi značajniji proplamsaj ruske moći bio je u Rusko-gruzijskom ratu 2008. kad su se Rusi uspješno suprotstavili gruzijskim vlastima u Tbilisiju koje je Zapad podržavao. No cijelo desetljeće Moskva je gradila partnerstva s velikim zemljama diljem svijeta. BRICS je najveća kruna toga.

Boris Yeltsin (lijevo) i Mikhail Gorbachev (desno) – prvi ruski i posljednji sovjetski predsjednik

Arapsko proljeće je pružilo neočekivanu priliku Rusiji da se ponovno postavi kao važan akter. Ruski policymakeri su zakazali u Libiji, ali zato su se učinkovitije postavili u Siriji, Iraku i na drugim mjestima na Levantu. Može se zaključiti da je Rusija ponovo zadobila status supersile početkom 2014. kad je anektirala Krim i nije dopustila da se Ukrajina premjesti u Zapadni tabor. Američka politika promjene režima u Kijevu je doživjela pravi debakl. Ukrajina nije integrirana u NATO savez ni EU (niti će to biti) a sankcije Zapada prema Rusiji nisu uništile rusko gospodarstvo. Naprotiv, na dug rok su ga ojačale i učinile samoodrživim. Moskva se okrenula suradnji s Pekingom, Tokijom, New Delhijem koji ekonomski zamjenjuju Washington, Berlin i London. Putinova Rusija dodatno je potvrdila status supersile svojom intervencijom u Siriji u jesen 2015. Tok sirijskog rata je temeljito izmijenjen u korist Bashara Al-Assada, Rusije i Irana.

Značaj Rusije kao velike sile je vidljiv tako jer zapadni mediji pažljivo prate svaki potez ruskog državnog vrha. Za Brexit i pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima optužuje se Putin što je besmislica ali je pokazatelj da građani Amerike i Britanije odbacuju svoj establišment i okreću se političkim idejama i projektima koje ruski predsjednik inspirira na izravan ili neizravan način. Narod na Zapadu je većinom razočaran liberalnom demokracijom koja je izgubila svoju privlačnost.

Supersila Rusija nudi privlačan model unutarnje i vanjske politike. Nasuprot liberalizmu, Rusija nudi konzervativnu neliberalnu demokraciju (Putin je naziva upravljanom demokracijom) na čelu s autoritarnim i karizmatičnim vođom te dirigirano gospodarstvo. Ruski model postao je privlačan i za Mađarsku, Slovačku, Tursku, Kinu, Indiju i druge zemlje koje su usvojile ruske karakteristike. Odbacivanje liberalizma, povratak tradicionalizmu, kulturi, jačanje sigurnosnih službi i ponovna militarizacija te koncentriranje moći u rukama osobe a ne institucija, sviđa se mnogima. Doktrina zvana Euroazijanizam Aleksandra Dugina temelj je aktualne ruske političke strategije.

Također, ruski vanjskopolitički koncept uvelike se razlikuje od tradicionalnog zapadnog. Za razliku od američkog pozivanja na demokraciju i ljudska prava pri kreiranju vanjske politike, ruski kreatori politike su odlučili ne miješati se u unutarnja pitanja drugih zemalja. Moto im je: “svaki narod treba sam odlučiti o svome vodstvu“. No, Rusi su spremni surađivati s bilo kojom državom koja to želi. 1. prosinca 2016. u svom godišnjem govoru o stanju nacije Putin je izjavio: “Posvećeni smo prijateljskom, jednakom dijalogu, kako bi podržali principe pravde i obostranog respekta u međunarodnim odnosima, spremni smo za ozbiljan razgovor o građenju stabilnog sustava međunarodnih odnosa 21. stoljeća. Nažalost, u ovom kontekstu, dekade koje su prošle nakon kraja Hladnog rata izgubljene su uzaludno.

Vanjska politika Rusije bi zapravo podrazumijevala multipolarnost koja bi danas priznavala tri velike sile: SAD, Kina i Rusija. No, iz godine u godinu tu bi se uključile Indija, Brazil, Južna Afrika, Japan i druge sile. Taj koncept je potpuno različit od američkog koncepta jer Amerikanci žele zadržati svoju dominaciju u svijetu što duže mogu. Doduše, ruska vizija se na dugi rok sudara s kineskom jer njihovi lideri smatraju da Kina može postati prva sila svijeta. Ruski “svjetski plan” nije drag mnogima pa se zato nalazi pred izazovima.

Ruska vojna baza u Siriji

Rusija je u posljednje vrijeme, pogotovo 2016., ostvarila mnogo trijumfa u svijetu. Za neke od njih je sama zaslužna, a neki joj se pripisuju, no svi idu Moskvi u prilog. Rusija je stabilizirala situaciju u Ukrajini, uvelike je ograničila moć radikalnih džihadista u Siriji, Sirijska arapska vojska (SAA) uz pomoć ruske avijacije stavila je pod kontrolu Aleppo te krajem prosinca zajedno s Turskom i Iranom dogovoreno je primirje u Siriji bez učešća SAD-a. Britanija je napustila Europsku uniju, a Donald Trump je postao američki predsjednik. Oba događaja pogoduju Rusiji. Ruska ekonomija se uspijeva izboriti za svoju neovisnost i ove godine se očekuje rast BDP-a od 1% što pokazuje da je Rusija uspjela ne samo othrvati se sankcijama Zapada već i prosperirati. Ruski mediji RT i Sputnik trn su u oku zapadnog establišmenta jer im preotimaju gledatelje.

No, Rusi i prijatelji Rusije u svijetu ne bi trebali pasti u nesvijest od euforije. Da, Ruska Federacija je supersila u usponu i postignuća u zadnjih nekoliko godina su velika, ali ruska moć ima i svoja ograničenja i nedostatke.

Rusija je daleko od toga bude ekonomski velika sila. Ruski nominalni BDP iznosi oko 1.3 bilijuna dolara što je svrstava na 12. mjestu na svijetu prema MMF-u. Nominalni BDP po glavi stanovnika iznosi preko 9 000 $ što je stavlja tek na 67. mjesto na svijetu prema istoj organizaciji. Ekonomija Rusije previše je ovisna o izvozu energenata poput nafte i prirodnog plina i oni su npr. 2015. činili 44% ukupnih vladinih prihoda. Još će trebati proći dosta vremena prije nego što će ruska ekonomska moć biti koliko-toliko približna američkoj ili kineskoj moći. Rusko gospodarstvo bi trebalo pokrenuti druge kapacitete poput strukturnih reformi kako bi se odluke lakše donosile i bile nazočna veća poduzetnička sloboda, veća fleksibilnost tržišta rada i sl. Kad bi ekonomija bila stabilnija Rusija bi mogla više ulagati u vojsku i druge projekte dostojne jedne supersile.

Rusko gospodarstvo u značajnoj mjeri ovisi o izvozu energenata

No, da bi ekonomija stalno rasla potrebno je imati radno sposobno stanovništvo. Problem demografije je najveći problem Rusije. Država trenutno ima oko 144 milijuna stanovnika što je više od dva puta manje od SAD-a (324 milijuna) i devet puta manje od Kine (1.3 milijarde). 2013. Rusija je po prvi put doživjela rast stanovništva od 1990. za 22 000. Trenutno je na snazi “baby boom”. 2015. ukupna fertilna stopa iznosila je 1.7 djece po jednoj ženi što je bila najviša stopa u cijeloj istočnoj, srednjoj i južnoj Europi. No, prema Euromonitoru 2017. se očekuje da će broj preminulih biti veći od broja rođenih. Cilj ruske države bi trebao biti barem održanje trenutnog broja stanovnika a nikako opadanje populacije. Manji broj stanovnika znači manje prihoda, manje diplomatskih i vojnih ustanova, manje svega.

Ruski vojni napredak posljednjih godina je zaista izvanredan. Rusija je povratila status vojne supersile (druga sila na svijetu) ali nedostatak ekonomskih kapaciteta Rusiju sprečava u dodatnom širenju. Ruski vojni proračun iznosi oko 46 milijardi dolara što Rusiju svrstava tek na peto mjesto po vojnoj potrošnji nakon SAD-a, Kine, Saudijske Arabije i Velike Britanije. Amerikanci imaju 12 puta veći vojni proračun od Rusa no Rusija svojim uloženim novcima dobiva više nego Amerikanci jer novce ulaže u nužnu modernizaciju. Nedostatak novca posljedično se vidi u tome da postoji samo jedan ruski nosač zrakoplova u usporedbi s 19 američkih. Kad bi to mogućnosti dopuštale bio bi veći broj naprednih tenkova T-14 Armata, itd.

Bio bi i veći broj ruskih vojnih baza u inozemstvu da gospodarstvo to može podnijeti. Trenutno ima deset ruskih vojnih postrojenja u što priznatim u što nepriznatim zemljama: Abhazija, Armenija, Bjelorusija, Vijetnam, Kazahstan, Kirgistan, Transnistrija, Sirija, Tadžikistan i Južna Osetija. Prošle jeseni se pričalo o mogućem otvaranju ruskih vojnih baza na Kubi i Vijetnamu no nije se ništa konkretno realiziralo. Također, spominjale su se mogućnosti o otvaranju baza ruske vojske u Argentini, Venezueli, Nikaragvi, Singapuru, Sejšelima i drugim zemljama ali ništa se nije dogodilo. No, to ne znači da ruske vojne baze ili postrojenja neće uskoro početi nicati na različitim mjestima na svijetu.

Jedini ruski nosač zrakoplova – Admiral Kuznetsov

Najvažniji nedostatak ruske supersile je to što je ograničena mogućnost širenja ruske zone interesa. Rusija je većinom okružena zemljama u susjedstvu koje nisu prijateljski raspoložene prema Moskvi. Rusija u posljednje vrijeme nije samo pokazala da može povratiti interes u svom bliskom susjedstvu ili nekoć satelitskim državama već da i može proširiti zone utjecaja. Na nedavnom sastanku OPEC-a u Beču Rusija je bila ključni posrednik između Saudijske Arabije i Irana kako bi se postigao sporazum da se smanji proizvodnja nafte prvi put u osam godina. Dogovor s Japanom u prosincu oko zajedničke ekonomske aktivnosti na Kurilskim otocima i široka suradnja s Tokijom kao i topli odnosi s Turskom i Izraelom su dokaz da se ruska moć sve više širi.

Najveće prilike za širenje utjecaja se nalaze na Bliskom istoku, istočnoj Europi, Aziji, a nešto slabije u Africi i Latinskoj Americi. Zapadna Europa će i dalje ostati izvan ruske sfere, barem dok postoji NATO savez. Rusiji odgovara da ima svoje “igrače” unutar Europske unije jer tako može utjecati na zajedničku vanjsku politiku EU, ali također joj odgovara izlazak pojedinih članica poput Britanije jer bi mogla uspostaviti bolje odnose s državama koje izađu izvan EU.

Uzdizanje ponajviše Indije i Brazila, ali i na manjem stupnju Japana, Turske, Južne Afrike i drugih država, pogoduje Rusiji tako što se rađaju ideje i inicijative koje bi mogle rezultirati reformom svjetskog političkog poretka. Reforme bi se vidjele u UN-u gdje bi stalno mjesto u Vijeću sigurnosti dobili Brazil, Indija, Japan, Njemačka a možda i druge rastuće sile. Novi svjetski poredak koji bi odgovarao Kremlju bi obuhvaćao reformu NATO-a koji bi ili postao vojna inačica UN-a ili bi se ukinuo. Uz to, stvarale bi se nove i jačale postojeće ekonomske organizacije poput G20, Euroazijske ekonomske unije, Šangajske organizacije za suradnju i sl.

Rusija crpi svoju moć iz činjenica da je površinski najveća država na svijetu, najveći svjetski proizvođač nafte, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, nuklearna sila s preko sedam tisuća nuklearnih bojevih glava, vojna i politička supersila čija se moć projicira na svim kontinentima.

Američku moć prve supersile svijeta još neko vrijeme nitko neće dokinuti. Rusija je velika sila u uzdizanju ali i ranjiva sila, zasigurno mnogo ranjivija od SAD-a. Kina ima velike demografske i ekonomske kapacitete koji su daleko ispred ruskih i moguće je čak očekivati da bi Kina mogla po svojoj geopolitičkoj važnosti preteći Rusiju i SAD. No, Rusija je važna sila i Vladimir Putin joj je uspio osigurati status supersile. Status supersile nije ugrožen ali je svakako ograničen. Jednostavnije kazano, Moskva se može uzdizati i rasti do neke razine. Ruski čelnici još nisu pokazali moć da zakulisnim igrama pomažu svrgavanje njima nesklonih vlasti u direktnom okruženjem poput Baltika, Poljske, Ukrajine, Gruzije kao ni mogućnost penetracije u zapadnu Europu koja ostaje u neslužbenoj američkoj sferi. No, Rusi mogu biti zadovoljni uspjesima svoje zemlje koja ima svjetlu perspektivu.

Autor: Matija Šerić