Unazad par mjeseci svjetsku javnost je zapalila izjava američkog predsjednika o tome kako su SAD „osigurale“ sirijsku naftu, te da će američka vojska ostati čuvati tamošnja naftna polja. To je bila samo kap koja je prelila čašu sumnji o tome kako se bliskoistočni ratovi vode isključivo zbog pohlepe za „crnim zlatom“, te da je taj slučaj zadesio i Siriju. Povrh svega, rusko ministarstvo obrane objavilo je obavještajno izvješće prema kojem se pod američkim nadzorom vrši operacija krijumčarenja nafte na istoku Sirije u vrijednosti 30 milijuna dolara mjesečno.

No uzevši u obzir koliko su do sada Amerikanci utrošili na rat u Siriji, te isplativost sirijskih naftnih rezervi, postaje jasno da SAD nikad neće biti u mogućnosti profitirati na sirijskoj nafti, čak ni kad bi kontrolirale svu naftu u toj zemlji.

Isto misli i Karam Shaar, ekonomski analitičar novozelandske državne riznice, inače porijeklom iz Sirije. Shaar je nedavno u svojem istraživanju objasnio zašto je to ekonomski neisplativo Amerikancima. Naime, Sirija niti prije početka građanskog rata 2011. godine, nikad nije bila veliki izvoznik nafte, a situacija se znatno pogoršala u ovih osam godina.

Do 2011. godine, Sirija je proizvodila 375.000 barela nafte na dan. To je bilo dovoljno za sirijske potrebe, a ostatak se izvozio, te je iznosio 35 posto ukupnog prihoda od izvoza, no to je bio samo dijelić onoga što izvoze susjedi poput Iraka, Irana i zaljevskih zemalja koje mjere proizvodnju u milijunima barela na dan.

Proizvodnja je do 2014. godine pala na samo 33.000 barela na dan, dok su terorističke skupine držale pod kontrolom istok Sirije gdje se nalaze tri četvrtine sirijskih naftnih polja. Nakon što je ISIL poražen kontrolu nad tim naftnim poljima preuzele su kurdske snage pod pokroviteljstvom SAD-a.

Krajem listopada ruska vojska objavila je obavještajno izvješće koje opisuje proces krijumčarenja nafte na sjeveru Sirije, koje ukazuje na to da su u operaciju uključeni Pentagon, CIA, privatni vojni kooperanti, te Kurdi i naftne tvrtke pod američkom kontrolom, a čitava operacija svaki mjesec uprihodi 30 milijuna dolara iz provincije Deir ez-Zor. No to jednostavno nije dovoljno da bi financijski opravdalo troškove nastavka američkog angažmana u Siriji.

Shaar tvrdi da kontrola nad sirijskom naftom Amerikancima nikako nije ekonomski isplativa, već da ona služi samo za skretanje pozornosti sa stvarnih ambicija.

Pretpostavimo da američke naftne tvrtke žele investirati u oporavak sirijske naftne infrastrukture, što zahtjeva vrijeme i novac. Pretpostavimo da se i proizvodnja vrati na predratnih 375.000 barela na dan, to svejedno ne bi bilo dovoljno da bi pokrilo troškove američke intervencije, koji su 2018. godine iznosili 13 milijardi dolara, a proračun predviđa 15,3 milijarde dolara za 2019. godinu. Sa cijenom od 60 dolara po barelu, naftne tvrtke bi trebale povećati proizvodnju s trenutnih 30.000 barela na 593.607 barela na dan samo da pokriju troškove američke intervencije. A tu još nisu uračunati troškovi vađenja nafte, dadžbina sirijskim institucijama, povećanja troškova plaća zbog rada u opasnim uvjetima, itd.

Shaar smatra da Trump namjerno izvlači kartu „sirijske nafte“ kako bi prikrio stvarne razloge intervencije u Siriji, kao i daljnji angažman unatoč opetovanom najavljivanju povlačenja američkih trupa iz te zemlje.

Pravi razlog američkog daljnjeg angažmana u Siriji i držanja kontrole na tamošnjim naftnim poljima nije ekonomskog već geostrateškog karaktera. Unatoč tome što Trumpova administracija objašnjava da želi omogućiti Kurdima, kao američkim saveznicima da se financiraju od proizvodnje nafte, ta teza ne drži vodu jer je ta proizvodnja daleko ispod predratne proizvodnje, a Kurdi sami nemaju resursa da ulože u obnovu tamošnje naftne industrije, dok je Amerikancima to već sad neisplativo.

Sirijska naftna polja Amerikancima služe kao adut za pregovore sa sirijskom vlasti, Iranom i Rusijom. Dok Damasku naftna polja trebaju kao ključan alat u obnovi ratom porušene zemlje, koja će prema procjeni iznositi 400 milijardi dolara, Washingtonu su ona samo adut u pregovorima za regionalne geostrateške ambicije.