Poznato je kako židovski lobi u SAD-u već desetljećima uspijeva iskamčiti milijarde dolara za potrebe financiranja države Izrael, što su mnogi često opisivali kao „teoriju zavjere“. Međutim, činjenica je to koju je nemoguće pobiti.

Izrael, koji je sa 8.5 milijuna stanovnika identičan gradu New Yorku, primio je tijekom svojeg postojanja od 1948. ukupno 134.7 milijardi dolara pomoći od SAD-a. Računicom je lako utvrditi da je to svota od oko 5.24 milijuna dolara – dnevno!

Štoviše, Izrael je od SAD-a dobio više novčane pomoći nego sve zemlje sub-saharske Afrike, Južne Amerike i karipskog otočja zajedno, dok sve ove zemlje imaju zajedno i preko milijardu stanovnika.

Ipak, pored ovih davanja, postoje i uobičajeni „skriveni troškovi“ podrške „jedinoj demokraciji Bliskog istoka“. Očekivano, oni se stvaraju već viđenim ratnim pohodima na bliskoistočne zemlje koje su izmišljena prijetnja „demokraciji“ SAD-a.

Primjerice, samo rat u Iraku koštao je SAD oko 3 trilijuna dolara. Pored sličnih troškova nedovršenog „donošenja demokracije“ u Afganistan, odnedavno su zavladale slične tendencije prema Iranu kojeg su kao prijetnju ponovno izmislili – huškači u Izraelu.

Iran sam po sebi ne predstavlja prijetnju SAD-u, a mnogo je ekonomski, politički i društveno jača zemlja od Iraka ili Afganistana. Stoga se tu našao Izrael kako bi poslužio kao začetnik novog sukoba na već odavno rasturenom Bliskom istoku.

Brojni Europljani zagovaraju i podržavaju zemlju čije vlasti vrše sustavno etničko čišćenje i kršenje svih međunarodnih sporazuma oko ilegalnih židovskih naselja; vlasti koje agresivno traže otvoreni rat sa gotovo svim susjednim zemljama te su spremne na izazivanje nove masovne humanitarne i izbjegličke krize.

Ironično, takvi očigledno svoje stavove baziraju na „terorizmu“ Arapa i „svetosti“ naroda koji je navodno bez ikakvih povoda „najveća žrtva“ u povijesti čovječanstva.

Vidjeli smo čime je na tlu Europe rezultirao rat u Libiji, Iraku, Afganistanu ili Siriji.

Kada bi se donirani novac američkih poreznih obveznika koristio u Izraelu isključivo za pozitivne, mirnodopske i većinski znanstvene svrhe, vjerojatno bi rijetki postavili bilo kakva pitanja. No situacija je dijametralno suprotna, a kako vidimo mira nema niti u Izraelu, niti u njegovoj bližoj ili široj okolici, dok izraelske vlasti mir niti ne traže.

Krivnja za sukobe na Bliskom istoku često se predbacuje na omražene Arape odnosnomuslimane, iz očitih razloga. Budući da je za sukob potrebno dvoje, krivica se ubičajeno svaljuje na jednu stranu, iako je tome razlog iskrivljena medijska propaganda i naivnost javnosti koja se povodi mišlju „pa to je oduvijek tako.“

Pri opravdavanju recimo etničkog čišćenja Palestine, selektivno se iskapaju ovi ili oni povijesni događaji, nerijetko uzimajući „činjenice“ čak i iz Biblije, kako bi se opravdali zločini naroda koji je navodno pretrpio „najveći zločin u povijesti čovječanstva“, iako je i on danas za mnoge pod velikim upitnikom.

Mira na Bliskom istoku čini se neće biti, jer interes nekih je uvijek voditi barem nekoliko ratova u tuđim zemljama, što nosi također zavidan profit. Troškovi interesnih skupina pritom su nikakvi jer sve će platiti oni isti naivci. Takvu metodu upravo oni sami vide kao lukavost i odličnu „žicu“ za dobro poslovanje.