Pred kraj Drugog svjetskog rata, Hiroshima je za Amerikance bila primarni cilj prvog atomskog bombardiranja civilnih ciljeva u povijesti čovječanstva. Gradovi Nagasaki i Kokura bili su pritom alternativni ciljevi. U moru različitih ratnih zločina, ovaj oblik holokausta ostao je zanemareni krvoločni zločin za koji nitko nije odgovarao.
Tijekom noći s 5. na 6. kolovoza 1945., japanski radari uočili su veliki broj američkih bombardera koji prilaze japanskim gradovima: 65 bombardera išlo je prema Sagi, 102 prema Maebashiju, 261 prema Nishinomiyai, 111 prema Ubeu i 66 prema Imabariju. Hiroshima nije bila među ciljevima napada, pa je prekid uzbune oglašen oko ponoći.
Međutim, ujutro 6. kolovoza 1945., započeo je napad koji će promijeniti ne samo Japan, nego i budućnost cijelog čovječanstva. U 8 sati i 15 minuta, atomska bomba pod imenom Little Boy (Mali dečko) izbačena je na Hiroshimu.
Bomba je sadržavala 64 kg urana-235 te je eksplodirala na 580 metara iznad zemlje oslobodivši energiju ekvivalentnu 16 kilotona TNT-a.
Iako je meta eksplozije bio most Aioi, bomba je zbog utjecaja vjetra promašila taj cilj za oko 240 metara te je eksplodirala točno iznad operacijske klinike Shima.
U eksploziji je u gotovo u potpunosti uništeno sve u krugu od 1.6 kilometara, dok se vatrena oluja protezala na oko 11 kvadratnih kilometara. Većina kuća izgorjela je u vatrenoj oluji jer je bila građena od drveta i papira.
Od posljedica eksplozije te u posljedičnoj vatrenoj oluji poginulo je između 70 i 80 tisuća ljudi, što je oko 30 posto tadašnje populacije grada. Oko 70.000 ljudi bilo je ranjeno, dok je među ubijenima bilo i oko 20.000 japanskog vojnog osoblja.
Među poginulima je bilo i preko 90 posto liječnika i 93 posto medicinskih sestara, budući da se većina njih nalazila upravo u središtu gdje se dogodila eksplozija.
Ironično, u napadu su stradala i 12-orica američkih vojnika, koji su se nalazili u pritvoru oko 400 metara od mjesta udara. Većina njih je trenutno umrla, a dvojica su teško ozljeđena u napadu. Kasnije su kamenovani do smrti pored mosta Aioi.
U moru ruševina ostale su stajati tek poneke zgrade koje su već tada bile specijalno ojačane zbog stalnih potresa u Japanu. Neke od njih bile su na samo stotinjak metara od epicentra eksplozije.
Procjene navode kako je oko 140.000 ljudi poginulo u Hiroshimi, dio u samom napadu, a dio od posljedica izloženosti vrućini i radijaciji.
Eksplozija atomske bombe u Nagasakiju donijela je i prvu službenu žrtvu akutnog radijacijskog sindroma (ARS), po imenu Midori Naka, koja se nalazila oko 650 metara od epicentra eksplozije, a koja je umrla 24. kolovoza 1945. od posljedica radijacije.
U razdoblju između 5 i 8 godina nakon eksplozije, znakovito se povećao broj slučajeva tumora i leukemije uzrokovanih radijacijom. Procjenjuje se da je oko 46 posto smrtnih slučajeva uslijed leukemije bilo uzrokovano upravo radioaktivnim djelovanjem atomske bombe.
Iako se bombardiranje Hiroshime u većini slučajeva tretira i percipira kao prisiljavanje Japana na predaju u Drugom svjetskom ratu, bacanje atomske bombe zapravo je najobičniji kukavički krvoločni zločin masovnog ubijanja.
Za znanstvenu zajednicu, ovo bombardiranje poslužilo je i kao realni eksperiment utjecaja atomskog oružja na ljude, gdje su žitelji Hiroshime bili ujedno i pokusni kunići novog „atomskog doba.“
Hiroshima, a kasnije Nagasaki, su poprišta stvarnog holokausta većinom civila, identičnog onom u Dresdenu, za koji nitko nije odgovarao, budući da se Saveznike i dalje smatra „dobrim dečkima“.
