Dresden je nedvojbeno svakako bio jedan od najljepših gradova Njemačke u prvoj polovici 20 stoljeća. Sa svojom karakterističnom saksonskom arhitekturom bio je jedno od najvećih kulturno povijesnih središta Europe. Tokom Drugog svjetskog rata taj je grad izgledao kao da živi u nekom drugom svijetu. Za razliku od ostalih Njemačkih gradova, ovdje nije bilo nikakvih vojnih postrojenja niti baza, tako da je grad bio gotovo potpuno pošteđen bilo kakvih razaranja ili sukoba. Sve do kobnog 13. veljače 1945.

Toga dana vrijeme je bilo lijepo i sunčano, a cijeli grad je, unatoč nagovještenja gubitka rata, bio obasut vedrinom i nadom, s obzirom da je bilo vrijeme karnevala. Povorke mladeži, uglavnom djevojčica marširale su kroz grad dok ih je promatrala velika skupina ljudi, prije svega njemačkih izbjeglica koji su se tu zatekli bježeći pred Crvenom Armijom, koja je navirala sa istoka.

I među njima se budila nada, jer znajući kako uskoro dolazi kraj rata htjeli su se predati Amerikancima i Englezima, koje su smatrali miroljubivima, za razliku od Sovjeta koji su samo čekali priliku za krvavo osvećivanje nad Nijemcima. Ipak, svi oni nisu mogli ni sanjati kako će im upravo ti, „miroljubivi“ Englezi i Amerikanci stvoriti u samo jednome danu gori pakao nego što su to uopće mogli zamisliti.

U 22:09 sati započeo je prvi napad zrakoplova na Dresden. Nešto prije toga oglasile su se sirene, ali mnogi ljudi nisu ih shvaćali ozbiljno, s obzirom da su znali kako se tamo nema što bombardirati te što su već nekoliko puta prije toga bile lažne uzbune.

Napad je trajao svega 24 minute, tijekom kojih je gotovo čitav grad pretvoren u goruće ruševine. Sveopći požar usisao je veliku količinu zraka te stvorio umjetni, vatreni tornado koji je doslovno proždirao ljude koje je dohvatio. Mnogi ljudi umrli su pod ruševinama ostavši bez zraka ili su jednostavno izgorjeli.

Mnogi preživjeli odmah su krenuli u akciju spašavanja unesrećenih, te ih uglavnom odnosili u najveći park Grosser Garten koji se nalazio u centru grada, a bio je pošteđen u prvom udaru.

Bez ikakva upozorenja, u 01:22 poslije ponoći, započeo je drugi i najžešći napad na Dresden. Dvostruko više bombardera prekrilo je nebo, a glavni cilj napada bio je upravo Grosser Garten. U samo nekoliko minuta ovaj prekrasan park površine gotovo 3 km² pretvoren je u goruću grobnicu više desetaka tisuća civila koji su se ovdje sklonili.

Taj napad bio je za saveznike apsolutni uspjeh, a osim Grosser Gartena cilj napada bili su i dijelovi grada gdje nije bilo požara, sa namjerom likvidacije preživjelih ali i raznih spasilačkih službi i pojedinaca koji su unesrećenima pokušali priskočiti u pomoć. Požar je gorio tokom cijele noći u gradu, a miris spaljenog mesa širio se kilometrima. Mnogi ljudi umirali su zapaljeni u mukama.

Hladnokrvnost ovog masakra Saveznici su dovršili narednog dana započevši posljednji, treći sadistički zračni napad na grad u 10:30. U 38 minuta, koliko je trajao napad, Američki lovci ‘Mustang’ oblijetali su grad pucajući u sve što se miče, uključujući i razna vozila spasioca, kolone preživjelih koji su izlazili iz grada, pa čak i pacijente dresdenske bolnice, koje je bolničko osoblje uspjelo dopremiti do obale Elbe.

U sveukupno 14 sati grad je pretvoren iz jedne od najljepših europskih metropola u hrpu ruševina, paleža i spaljenih leševa. Švicarski građanin koji je došao u Dresden dva tjedna nakon napada opisao je stanje riječima: „Mogao sam vidjeti odsječene ruke i noge, osakaćena tijela, glave koje su odsječene sa njihovih tijela i otkotrljale se. Bilo je toliko trupala da sam ih morao probijati se rukama i nogama kroz njih kako bi mogao proći.“

Broj ljudi koji su poginuli u ovome stravičnom napadu prelazi 25.000, a prema nekim povjesničarima doseže i brojke od četvrt milijuna U napadu na grad sudjelovalo je preko 16.000 zrakoplova USAF-a i RAF-a.

Najveća ironija jest činjenica kako napad na Dresden nije mogao imati nikakve vojno-strateške funkcije, a jedini objekt za koji se potencijalno moglo reći kako je strateški cilj, kompleks željezničkih pruga, ostao je pošteđen.

Teško je reći što je potaknulo Churchilla i Roosevelta na zapovijedanje takvog krvavog masakra. Prema nekim povjesničarima, htjeli su impresionirati SSSR sa snagom svojeg zrakoplovstva te time steći određenu prednost u budućoj podjeli Europe koja se odigrala nedugo nakon ovoga masakra na Jalti.

Ipak, opravdanja za ovakav zločin nema i ne može ga biti. Nepotrebno je uopće spominjati kako nikada nitko nije odgovarao za ovaj zločin, štoviše, mnogi zapovjednici zrakoplovnih eskadrila naknadno su čak odlikovani za uspješno obavljen posao, a neke od fotografija žrtava Dresdena iskorištene su čak i kao dokaz protiv nacionalsocijalista u poznatom Nurmberškom procesu.

Danas su svima puna usta Ženevske konvencije, prava civila i zarobljenika tokom rata i sličnih protokola, a zanimljivo je kako nitko ne spominje činjenicu da je prva Ženevska konvencija postojala i tada.

Žrtve ovoga genocida nisu bili vojnici, već obični civili, nevine izbjeglice, uglavnom žene, djeca i starije osobe, koje su bježale pred Crvenom armijom na zapad, u nadi kako će im Amerikanci osigurati mir i sigurnost. Ono što su im Amerikanci dali bila je jedna od najstravičnijih smrti u modernom dobu.