Skandal s lažljivim novinarom Der Spiegela pokazao da su „fact checkers“ obična sprdnja

Bez obzira koliko se često ponavlja da ne možemo vjerovati svemu što pročitamo, većina ljudi zdravo za gotovo prihvaća vijesti i priče koje im serviraju takozvani mainstream mediji. Na kraju krajeva, oni koriste takozvane „fact checkere“, odnosno ocjenu točnosti medijskih napisa, zar ne? Nedavni skandal s lažljivim novinarom Der Spiegela, dobitnikom višestrukih novinarskih nagrada posljednjih godina, koji je lažirao desetke svojih kolumni, među kojima su neke bile i nagrađivane, samo je ukazao na jednu stvar – takozvani „fact checkers“ su obična sprdnja.

Što su to, ili tko su ti famozni „fact checkers“, iliti ocjenivači istinitosti medijskih napisa i izjava?

Čitava fama oko takozvanih „fake news“ ili lažnih vijesti pojavila se unazad nekoliko godina, naročito uslijed sve češćih kritičkih pisanja o masovnoj imigraciji u Europu, koja je buknula 2015. godine, kao i svojevrsnog medijskog rata mainstream medija protiv budućeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, te općenito rasta konzervativnog i patriotskog sentimenta na zapadu.

Činjenica je i da ima sve više medija, pogotovo elektroničkih publikacija koje nisu pod kontrolom države i financirane od strane političkih moćnika. Sve to dovelo je do toga da takozvani mainstream mediji gube monopol nad oblikovanjem javnog mnijenja, što je opasnost za politički status quo kojeg vladajući politički establišment održava već desetljećima.

Kako bi doskočili tome, vladajući političari i njihovi medijski poltroni počeli su te nove „aternativne medije“, ili bolje rečeno medije koji ne pišu onako kako im se kaže, optuživati za širenje lažnih vijesti. Spregu moćnika pokazuje i to da su mnogi mediji postali cenzurirani i na društvenim mrežama poput Facebooka i Twittera. No, to nije bilo dosta, jer javnost je uvidjela da laži ima na sve strane, te da mainstream mediji nikako nisu imuni na širenje lažnih vijesti i subjektivno izvještavanje. Na kraju krajeva, zar netko doista misli da su se novinarske izmišljotine pojavile tek 2015. godine? Zar netko imalo inteligentan smatra da se mediji prije toga nisu koristili za kontrolu javnosti i nametanja političkih i ideoloških stavova?

Facebook cenzurira konzervativne vijesti

Kao posljednji as iz rukava, politički establišment je izmislio nekakve „fact checkere“, zapravo iste one novinare iz mainstream medija koji bi trebali provjeravati istinitost medijskih tvrdnji i raskrinkavati lažne vijesti koje nisu utemeljene na činjenicama.

Da je to sve samo prodavanje magle pokazao je upravo slučaj Claasa Relotiusa, uglednog i nagrađivanog novinara Der Spiegela, koji je nedavno raskrinkan da je lažirao nekoliko desetaka novinarskih članaka posljednjih godina. Der Spiegel je morao javno priznati da je njihov novinar „izmislio priče i njihove protagoniste“ u desecima članaka koji su se pojavili u njihovom tiskanom i elektroničkom izdanju. Relotius je priznao svoja „nedjela“ i dao otkaz, a u toj medijskom kući radio je sedam godina. U tom vremenskom razdoblju osvojio je nekoliko nagrada za istraživačko novinarstvo. 2014. godine je od strane CNN-a proglašen Novinarom godine.

Neke od tih u novinarskom svijetu prestižnih nagrada temeljile su se na izmišljenim pričama. Za Reportera godine u proglašen je i u Njemačkoj, pred samo mjesec dana, a tu nagradu je osvojio već četiri puta, zbog priče o sirijskom dječaku. Za istu se ispostavilo da je u potpunosti izmišljena. Neke od drugih izmišljenih ili djelomično iskrivljenih priča su one o američkom kontroverznom i politički motiviranom igraču Colinu Kaepernicku, te priča o jemenskom zatvoreniku američkog zatvora Guantanamo bay.

No, što je onda s tim famoznim „ocjenjivačima istine“, koje i sam Der Spiegel koristi? Oni bi trebali odvojiti stvarnost od fikcije, zar ne? No doista, i oni su samo ljudi, a kao takvi podložni su raznim utjecajima te i sami imaju zadatak promicati određenu političku agendu, jer inače ne bi mogli raditi tamo gdje rade. Možda su se u ovom konkretnom slučaju osjećali nesigurni da bi propitkivali takvog nagrađivanog novinara, a možda su i željeli vjerovati da su te priče istinite, pa se nisu ni trudili preispitivati ih.

Često se radi o tome da novinari i urednici imaju unaprijed definiran subjektivan stav o određenoj temi, te stoga neće provjeravati istinitost članka koji je u skladu s njihovim uvjerenjima, jer, „to jednostavno mora biti tako“.

To je možda bio slučaj s Relotiusovim člankom koji je bio najviše hvaljen u vrijeme objavljivanja, gdje govori o ljudima u malom američkom gradiću Fergus Falls, za koje kaže da svaku nedjelju javno mole za predsjednika Trumpa; da gradonačelnik nosi oružje na posao te da na ulazu u grad stoji natpis „Meksikanci odlazite“. Svaka od tih tvrdnji pokazala se izmišljenom, kao i mnoge druge iz istog članka, no uredniku koji unaprijed ima mišljenje da se Amerikanci tako ponašaju, te stav da konzervativce treba pošto poto ocrniti, nije palo na kraj pameti da ide ispitivati istinitost ovih tvrdnji.

Relotiusove laži su slučajno otkrivene, nakon što je njegov kolega s kojim je radio na članku počeo sumnjati u neke detalje. Nakon što je kolega kontaktirao dva navodna izvora i doznao da se isti nisu nikad čuli s Relotiusom, on je odlučio razotkriti čitavu priču. Da je Relotius na ovom članku radio sam i dalje bi mogao puštati nesmetano mašti na volju, a to bi činio možda još desetak godina. A koliko li takvih Relotiusa ima, koji svima nama oblikuju javno mnijenje?

Der Spiegel nakon skandala s „lažnim vijestima“ suspendirao još dvojicu urednika

Der Spiegel se javno diči da ima najbolji „fact checking“ odjel, pa zar takvim profesionalcima promaknu ovakve stvari? Što se onda zbiva u drugim kućama? Neki će reći, u što vjerujemo i sami, da se tu ne radi o nikakvom neselektivnom ocjenjivanju činjenica, već samo o dodatnoj razini kontrole čija je zadaća osigurati da članci koji bivaju odobreni budu u skladu s političkom agendom koju izdavač promiče.

Primjerice, nedavno je skupina Facebook „fact checkera“ izišla u javnost kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo time što umjesto da provjeravaju činjenice kako bi identificirali netočne vijesti, oni moraju s Facebooka brisati iskrene i točne informacije koje nisu u skladu sa službenom politikom tvrtke. Izjavili su da imaju osjećaj da se bave propagandom, a ne novinarstvom.

Iako je ideja ocjenjivanja točnosti vijesti možda dobra u teoriji, ona u konačnici daje lažan osjećaj sigurnosti, jer tu kontrolu rade ljudi sa svojim manama i vrlinama, a pored toga su za to i plaćeni od strane nekog tko ima svoju političku agendu i tko sigurno želi da mu se taj uloženi novac isplati.