Staroslavenski bog ognja, bio je personifikacija vatre te se vezao uz kućno ognjište i svetu vatru koja se palila tijekom vjerskih obreda.

Vatra je za stara slavenska plemena, kao i za sva ostala na području Europe, predstavljala svetinju uslijed čega se i povezivala s božanstvima.

Pored Simargla, u staroslavenskom folkloru spominju se i duhovi vatre, razna božanska i vilinska bića koja su bila prijateljski naklonjena ljudima.

Među takvima iskazuju se Krijes i Krijesnica, personifikacije svetih plamena koji su se palili na poljima i uzvišenjima.

Našim precima oganj je bio od presudne životne važnosti, a najčešće se palio trenjem drveta o drvo. Danas je teško nešto tako zamisliti, ali vatra se u nekadašnja vremena u takvom obliku doslovno „dijelila“ po naselju.

Takva vatra nazivala se „živom vatrom“ i njeno održavanje, posebice zimi, bilo je od životne i vjerske važnosti.

Kućno ognjište također je samo po sebi važno mjesto u nekadašnjim vremenima. Ono je bilo mjesto oko kojeg se okupljala obitelj, mjesto gdje se pripremala hrana i mjesto izvođenja rituala.

Ognjište je tako uvijek bilo mjesto gdje su se preci pojavljivali samo umivenog lica. Ono je u nekim krajevima bilo i mjesto ispod kojeg su se pokapali umrli članovi obitelji, te je ono bilo povezivano s njihovim duhom koji je štitio ukućane.

Dimnjak ognjišta smatrao se poveznicom među ljudima i bogovima, a prostor oko ognjišta bio je ispunjen raznim svetim predmetima.

Ipak, najsvetiji dio ognjišta bio je i ostao plamen smatran božanskim djelom – božanskom vatrom koja je održavala život. Ta vatra bila je fizička manifestacija boga koji se brinuo o životu ukućana – Simargla.

Simargl se još povezuje i s obrednim vatrama za koje se smatralo da imaju moć pročišćavanja i preobražavanja ljudi. Iz tog razloga su se u stara vremena u raznim obredima preskakao oganj, a ponekad se preko njega prevodila i stoka.

Simargla neki smatraju bogom koji protjeruje hladnoću, dok ga drugi smatraju upravo bogom zime, jer vatra je ljudima kao izvor topline bila najpotrebnija u tom razdoblju.

Smatralo se da je Simargl jedan od potomaka Svaroga, a njegova braća bili su Hors i Dažbog, bogovi sunca i mjeseca.

Simargl se smatra ocem blizanaca Kupala i Kostrome te mužem Kupalnice, boginje noći.

U raznim slikarijama Simargl je često prikazivan kao pas ili čak zmaj, a ponekad i vuk.

Simbol psa označava čuvara doma, a u prikazima je ovaj pas nerijetko imao krila, sugerirajući da je ipak riječ o božanskom liku. S druge strane, zmaj se također uvijek povezivao s vatrom te je po tome pridodan kao lik Simargla. Vuk se smatra noćnim stvorenjem koje ima ulogu simbola ognja koji gori i noću.