Web portal kojeg financira Soros koristi epidemiju i „obiteljsko nasilje“ za promicanje uništenja obitelji

Usred trenutne globalne društveno-ekonomske krize, mnogi oportunisti koriste priliku za provođenje svojih morbidnih ideja. Među takvima su se našli i autori web stranice koji djeluju kao plaćenici naširoko poznatog „filantropa“ Georgea Sorosa, osuđivanog financijskog kriminalca i podrivača svih prirodnih temelja društva.

Još jedna od mora „nezavisnih“ i „neprofitnih“ organizacija skrivena pod tipičnim nazivom Open Democracy Foundation for the Advancement of Global Education, ušla je u tu priču kroz otvoreno zagovaranje uništenja obitelji.

Među glavnim financijerima web stranice te organizacije ističu se Soroseva zaklada Otvoreno društvo kao i National Endowment for Democracy (financijer domaćih „fact checkera“). Jedna od autorica te stranice pritom je na krajnje pretenciozan način iskoristila trenutnu pandemiju, prisilnu izolaciju i distanciranje društva te navode Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za otvorenu promidžbu mržnje i uništenja temelja društva – obitelji.

Na web stranici dotične organizacije osvanuo je tako članak pod užasavajućim naslovom Kriza korona virusa pokazuje da je vrijeme za ukidanje obitelji (članak arhiviran ovdje)

Članak nije djelo Georgea Sorosa, već feminističke autorice po imenu Sophie Lewis, ali je prezentiran na stranici organizacije čiji je pokrovitelj ovaj neprikosnoveni „filantrop“. Sama Lewis autorica je knjige pod naslovom Full Surrogacy Now: Feminism Against Family, a na samoj stranici stoji da je pobornica „queer komunizma“ te da je, sirota, zbog pandemije izgubila profit uslijed nemogućnosti održavanja javnih govora.

Umjesto davanja podrške obiteljima u teškim i nesigurnim uvjetima te ozračju straha i neizvjesnosti, autorica se odlučila na iskorištavanje trenutnog teškog društveno-ekonomskog stanja zbog pandemije, za otvoreno blaćenje svih obitelji i poziv na uništenje ove institucije.

Kao jedan od osnovnih „argumenata“ za taj umobolni poziv, autorica je odlučila iskoristiti i članak WHO-a iz 2018. po kojem je obiteljsko nasilje „najraširenije, ali među najslabije izvještavanim oblicima kršenja ljudskih prava.“ Pojam „generaliziranja“ u tome očito je potpuno stran.

No, iako je očito i nedvojbeno trenutno nastala situacija sasvim sigurno prilika za daljnje provođenje nasilja unutar pojedinih obiteljskih sredina, članak Lewisove sugerira kako su sve obitelji mjesta takvih zloslutnih scenarija.

U članku tako navodi:

‘Ostanak kod kuće’ je ono što nas nekako očito treba održati dobro. Ali postoji nekoliko problema s tim, kao što bi mogao shvatiti bilo tko sklon kritičkom razmišljanju (čak i na trenutak) – problemi bi se mogli sažeti kao mistifikacija oblika parova; romantizacija srodstva; i saniranje temeljno nesigurnog prostora koji je privatno vlasništvo.

Lewisova potom dodaje:

Kako zona, definirana asimetrijom moći kućanskih poslova (u čemu je reproduktivni rad tako spolno definiran), iznajmljivanjem i hipotekarnim dugovanjem, vlasništvom nad zemljom i djelima, patrijarhalnim roditeljstvom i (često) institucijom braka, može imati koristi za zdravlje? Takvi standardni domovi su mjesta za koja, uostalom, svi potajno znaju da se na njima odvija većina zemaljskog nasilja: W.H.O. nasilje u obitelji naziva ‘najrasprostranjenijim, ali među najmanje prijavljenim kršenjima ljudskih prava.’

Međutim, za Lewis je institucija obitelji sveopći problem čak i kada u njoj nema nasilja, pri čemu njene riječi jasno ukazuju na njenu suštinsku mržnju spram takve sredine:

Čak i kada privatno nuklearno kućanstvo ne predstavlja nikakvu izravnu fizičku ili mentalnu prijetnju nekoj osobi – bez premlaćivanja supružnika, silovanja djeteta i nereda – takozvani privatni obiteljski model društvene reprodukcije iskreno još uvijek smrdi. To nas rodno definira, nacionalizira i vodi. Normira nas za produktivan rad. Zbog toga vjerujemo da smo ‘pojedinci.’ Minimizira troškove za kapital uz maksimaliziranje životne radne snage ljudi (u milijardama sićušnih kutija, od kojih svaka ima – apsurdno – vlastitu kuhinju, mikro-jaslice i rublje). Ucjenjuje nas da pogrešno tumačimo jedine izvore ljubavi i brige koje imamo u mjeri u kojoj je to moguće.

Pozivajući se na tvrdnje izvjesne feministice Madeline Lane-McKinley, koja tvrdi da su „domaćinstva kapitalističke kuhinje tlačenja.“ Lewis u konačnici otvoreno kaže:

Zaslužujemo bolje od obitelji. A vrijeme korone je izvrsno vrijeme da ju ukinemo.

Uništenje obitelji jedno je od elementarnih načela kulturoloških marksista, među koje se svakako ubraja jedan od glavnih pokrovitelja takvih umobolnih ideja – George Soros – zajedno s ostalom globalističkom svitom koja mrzi zajedništvo, identitet, kulturu, tradiciju. Sve to s mržnjom se prezentira kao nešto „nasilno“.

Ironija je da kulturološki marksisti, filantropi i navodni dušebrižnici nemaju želju pobrinuti se da se obiteljsko nasilje pokuša aktivno umanjiti te da se ženama i djeci osigura sigurna sredina. Naprotiv, takav zloslutni fenomen vrijedniji za promidžbu njihovih bolesnih ideja i vječitog generaliziranja.