Stenka na stenku, ili „zid na zid“, ruski je narodni sportski običaj koji se od davnih vremena prakticira u vrijeme raznih proslava i zabava. Sam začetak tog običaja, prema predaji, potječe iz običaja slavljenja boga Peruna. U kasnije vrijeme se koristio i u svrhe opće zabave na priredbama. Vlasti nikad nisu javno odobravale te običaje, ali ih nisu ni zabranjivale.
Stenka na stenku za osnovni cilj ima poticanje borbenog i sportskog duha, te čeličenje omladine. Borbe su se priređivale u svim krajevima Rusije, ali najveću popularnost imao je u regiji Tula. Borbe su se odvijale u kategorijama prema starosti, dok bi na posljetku priredbe snagu okušali veterani, najiskusniji borci. Postoje dokumenti koji navode da je i ruski car Petar Veliki znao organizirati borbe kako bi „pokazao borbeni duh ruskog naroda“.
Međutim, konkretan naziv „Stenka na stenku“ je zapravo samo jedna od varijacija te borbe. Naime, postoji nekoliko načina borbe, dok su najpoznatiji „jedan na jedan“ i grupna borba. Bilo je nekoliko varijacija pravila borbe jedan na jedan, prva je bila slobodni stil, druga je značila izmjenjivanje udaraca između dva borca, jedan pa drugi, pritom izbjegavanje udarca nije bilo dozvoljeno, već samo obrana rukama. Pobjeda se ostvarivala na nekoliko načina, kada jedan od boraca padne, kad prokrvari ili ukoliko odustane.
Grupne borbe (od desetak pa do stotinjak sudionika) provodile su se striktno po pravilima i mogle su trajati i satima. Obje grupe imale su vođu, glavnog borca. Koristile su se razne taktike, sa pravilom da se uvijek trebala održavati ravna formacija grupe u nekoliko redova (zato se naziv borbe i zove „zid na zid“ jer je izgledalo kao da se sudaraju dva zida jedan o drugi). Slijedio je napad za napadom, sa ciljem izbacivanja protivničke grupe iz područja predviđenog za borbu. U ruskom narodu se ovaj način borbe smatrao sportom, te je također vrijedilo pravilo da se osobu koja je srušena na pod ne smije nastaviti udarati.
Ove borbe postale su dio ruskog folklora i često su se pojavljivale kao motivi u umjetničkim djelima. U jednom od svojih zapisa, operni pjevač Feodor Chaliapin napisao je: „S jedne strane krenuli smo mi, Rusi iz Kazana, s druge strane Tatari. Borili smo se žestoko bez milosti prema sebi samima, ali nikad nismo prekršili povijesno pravilo da se ne udara čovjeka na podu i da se ne koristi oružje.“ Leonid Leonov u svom romanu „Lopov“ rekao je: „U djetinjstvu, činilo se, da sam samo u borbi pronalazio prave prijatelje…. I bio sam u pravu! Jer samo u borbi cjelokupna ljudska narav dolazi na vidjelo.“
Autor: Ivica Mandekić
