Prije rasprave o tome što im se dogodilo, korisno je znati tko su oni bili. Jednostavno rečeno Vikinzi su bili oni ljudi koji su živjeli u Skandinaviji i sjeverno-atlantskim naseobinama za vrijeme Vikinškog doba, s tim da Vikinško doba slobodno definiramo kao razdoblje od 793. do 1066. godine. Tijekom tog vremena ovi sjevernjački ljudi su imali najveći utjecaj na ostale Europljane, preko trgovine i preko njihovih Vikinških osvajanja.
Bolje je zapitati se: „Zašto su Vikinzi prestali osvajati?“
Jednostavan odgovor jest taj da su nastupile promjene u europskim društvima koje su osvajanje učinile manje unosnima i poželjnima. Promjene se nisu zbile samo u sjevernjačkim društvima, nego također diljem Europe gdje su postojala osvajanja.
Kršćanska crkva dospjela je u vikinške zemlje krajem Vikinškog doba. Vikinška osvajanja nisu se poklapala s propisima kršćanske crkve, prema tome nije iznenađujuće što su dolazak kršćanstva i smanjenje osvajanja tijesno povezani. Tijekom službe biskupa Gizurra Ísleifssona (krajem 11. stoljeća), praksa nošenja oružja je na Islandu bila široko napuštena, znakovita promjena od stoljeća prije i stoljeća poslije. Osvajanja su se usporila i prestala jer su se vremena promijenila. Nije više bilo unosno i poželjno osvajati. Zbog toga što je bilo sve manje i manje osvajanja, oni su za ostatak Europe postali, ne Vikinzi, nego Danci, Šveđani, Norvežani, Islanđani i Grenlanđani.
Tijekom Vikinškog doba, Skandinavski muškarci i žene putovali su u mnoge dijelove Europe i još dalje, u kulturnu dijasporu koja se prostirala od Newfoundlanda na sjeveru Amerike, pa do Bizanta. Ali ovo razdoblje energične aktivnosti je također imalo značajan utjecaj na skandinavsku domovinu, koja je bila podvrgnuta različitim novim utjecajima.
Za vrijeme 300 godina, nakon kasnog 8. stoljeća, kada suvremene kronike prvi put spominju postojanje Vikinških osvajanja, do kraja 11. stoljeća, Skandinavija je prošla kroz duboke kulturološke promjene.
Slijedeći period uspješne trgovine i naseljavanja, kulturološki impulsi ostatka Europe utjecali su na Vikinšku dominaciju. Kršćanstvo je imalo brzi rast u Skandinaviji, i s porastom centralizirane moći i s razvojem boljeg obalnog obrambenog sistema, Vikinška osvajanja postala su riskantnija i manje unosna.
Snorri Sturluson u sagi o Sv. Olafru, poglavlje 73, opisuje brutalni proces pokrštavanja u Norveškoj: „…oni koji nisu napustili paganizam bili bi prognani, zajedno s ostalima kojima bi on (Sv. Olafr) odrezao šake ili stopala ili iskopao oči, ili bi ih objesio ili im odrubio glave, ali u svakom slučaju nije ostavljao nekažnjene nikoga od onih koji nisu željeli služiti Bogu (…) žestoko bi ih kaznio (…) Predao bi ih svećenicima a neke obližnjim institucijama.“
Kako je novi kvazi-feudalistički sistem postao skandinavsko pravilo, organizirana opozicija zapečatila je Vikinšku sudbinu — kronike 11. stoljeća bilježe skandinavske pokušaje da spriječe pohode Vikinga sa istočnih obala Baltičkog mora, što je dovelo do danskog i švedskog sudjelovanja u Baltičkim križarskim ratovima tijekom 12. i 13. stoljeća, i što je doprinijelo razvoju Hanzeatske Lige.
Prema Anglo-Saksonskim kronikama, povijest ranosrednjovjekovne Engleske, godina 793. donijela je strašne stvari, munje, jake vjetrove, leteće zmajeve, glad, „i malo nakon toga, iste godine, osmog lipnja, haranje paganskih ljudi bijedno je uništilo božju crkvu na Lindisfarneu pljačkom i pokoljem.“
Irski Ulsterski anali bilježe slične događaje: „More je nanijelo daljnje poplave stranaca u Erin, tako da se ne može naći nebo, pristanište, tvrđava, grad niti dvorac, jer su potopljeni valovima Vikinga i pirata.“ U devetom i desetom stoljeću, Skandinavski osvajači su ponovno posjetili kršćanske zemlje Europe, prvo da bi pljačkali a zatim da bi se naselili. To su bili Vikinzi u starom Nordijskom smislu, kada su Vikinzi određivali pothvate odlaženja vani na osvajanja, Vikinzi su bili također i pirati.
U modernom smislu, izraz „Viking“ se općenito pripisuje srednjovjekovnoj skandinavskoj kulturi koja je bujala od 790. godine do ravno 1000. godine. Iako kršćanski kroničari normalno prikazuju Vikinge kao necivilizirane i neprincipijelne ljude, dokaz njihovih postignuća pokazuje njihovu sofisticiranost, a zapisi o njihovim okrutnim aktivnostima teško da ih prikazuju sirovijim od njihovih suvremenika.
Uspjeh Vikinga ovisio je o njihovim vještinama kao pomorcima i odličnošću njihovih drvenih brodova. Činjenica da se brodovlje oporavilo od zakopavanja u Gokstadu u Norveškoj u devetom stoljeću, demonstrira genijalnost i učinkovitost vikinškog brodskog dizajna: brzi, lagani, lako upravljivi, gipki, mogli su lako pristati i brzo otploviti, na njima se moglo veslati a mogli su i jedriti na svakom vjetru.
Godine 1893., vjerna kopija broda je plovila od Norveške do Newfoundlanda za samo 28 dana. Skandinavske sage bilježe jednako duga putovanja. U devetom stoljeću, norveški avanturisti zaplovili su da bi se naselili na Islandu ili Irskoj, danski doseljenici tražili su teritorij u Francuskoj i Britaniji, a švedski Vikinzi su se naselili u ruskim riječnim dolinama. U kasnom desetom stoljeću, Islanđanin Erik Crveni osnovao je koloniju na Grenlandu koja je bujala preko četiri stoljeća, a oko godine 1003. Erikov sin Leif Sretni otplovio je zapadno do zemlje nazvane Vinland, što se može smatrati prvim europskim putovanjem u Ameriku.
Sofisticiranost i delikatnost vikinške umjetnosti pokazuje oštri kontrast prema stereotipu grubih i nemirnih barbara. Vikinški obrtnici bili su izvrsni u obradi drva i metala, izradi nakita, oružja, alata i brodskih pramaca u apstraktnim životinjskim oblicima i izrađivali su isprepletene modele. Runski tekstovi i suvremene scene su zapisani u kamenju i kamenim licima. Vikinška ljubav prema zagonetnim izrazima i rimama doprinjela je bogatoj poetskoj tradiciji, a mitovi i herojska djela kao i povijesni događaji su slavljeni u staronordijskim epskim sagama.
Autor: Ivica Mandekić
