Krajem 2018. američki gigant zrakoplovne vojne industrije Northrop Gruman objavio je reviziju B-21 programa, tajnog strateškog bombardera koji bi trebao zamijeniti postojeći B-2 Spirit. No, ispostavilo se da je tvrtka u međuvremenu proučavala i testirala jedan stari dizajn navodno nevidljivog njemačkog bombardera iz Drugog svjetskog rata.

Još 2008. godine inženjeri Northrop Grummana preuzeli su iz skladišta Smithsonian muzeja posljednji kostur modela njemačkog zrakoplova Horten Ho 229 V3, koji se nalazio u fazi prototipa, kako bi testirali karakteristike zrakoplova, posebno navodnu nevidljivost za tadašnje radare.

Koristeći modernu tehnologiju, poput stereo litografije, inženjeri su uspjeli simulirati performanse Horten Ho 229 V3 u srazu s tadašnjom britanskom radarskom mrežom.

No, rezultati istraživanja, koji su objavljeni 2010. godine pokazali su se razočaravajući, barem po pitanju „nevidljivosti“.

Ispitivanje je pokazalo da Horten Ho 229 ne bi bio ništa više nevidljiv za britanski radarski sustav nego bilo koji drugi zrakoplov. No to ne znači da ovaj zrakoplov nije imao svoj značaj. Naime, osnovni cilj dizajna ovog zrakoplova nije bilo postizanje nevidljivosti, već maksimiziranje brzine i dometa.

Horten Ho 229 V3 dizajnirala su braća Horten, iskusni piloti lovaca u Luftwaffeu, koji su i ranije sudjelovali u dizajniranju zrakoplova.

Zapovjednik Luftwaffea Hermann Göring 1943. godine zatražio je izradu zrakoplova sposobnog da leti brzinom 1.000 km/h, ima domet 1.000 km, te da može nositi 1.000 kg bombi. Cilj je bio stvoriti zrakoplov koji bi bio nedostižan za neprijateljske lovce koji su nanosili znatnu štetu njemačkim bombarderima.

Zrakoplov je koristio revolucionaran dizajn „letećeg krila“ koji je trebao dramatično povećati aerodinamične sposobnosti, čime bi se smanjila potrošnja goriva i povećala brzina. Horten Ho 229 do kraja rata ostao je samo prototip, kojeg su amerikanci kasnije koristili za inspiraciju u svojem avioprogramu.

Iskrcaj zarobljenog Horten Ho 229 u američkoj bazi

Inženjeri Northrop Grummana zaključili su da bi brzina Horten Ho 229, u slučaju da je zrakoplov ušao u fazu proizvodnje, mogla biti presudna za zračnu nadmoć nad savezničkim zrakoplovima. Njegova projektirana brzina bila bi 33 posto veća od najbržih lovaca tog vremena, što znači da čak niti činjenica da zrakoplov nije nevidljiv za radare ne igra toliku ulogu, jer saveznici jednostavno ne bi imali dovoljno brz zrakoplov kojeg bi poslali da presretne Horten Ho 229.

Tvrdnju da se radilo o zrakoplovu nevidljivom za radare raširio je jedan od dizajnera, Reimar Horten, koji je po završetku rata pobjegao u Argentinu, te je 1983. godine tvrdio da je dizajn „letećeg krila“ u kombinaciji s korištenjem absorbcijskih materijala poput ugljena treba smanjiti vjerojatnost detekcije zrakoplova od strane radarskih sustava.