Suživot ruske pravoslavne crkve i komunizma u SSSR-u

Rusko carstvo ušlo je u dvadeseto stoljeće kao najveća pravoslavna država na svijetu. Oko 90 milijuna ljudi, od ukupno 125 milijuna ruskih građana, identificiralo se kao pripadnici pravoslavne vjere 1897. godine, a na području Rusije bilo je izgrađeno oko 50.000 crkava.

Istovremeno, ruska pravoslavna crkva nalazila se u svojevrsnom hijerarhijskom rasulu. Od 1721. godine nije postojao izabrani patrijarh (najviše rangirani biskup u pravoslavnoj crkvi), već je crkvom upravljala biskupska sinoda, koja je uglavnom bila pod utjecajem cara.

Nakon februarske revolucije 1917. godine i rušenja monarhije, činilo se da će pravoslavna crkva konačno imati priliku da se reformira. Iste godine izabran je prvi patrijarh nakon gotovo 200 godina, patrijarh Tikhon.

No već krajem iste godine dolazi do oktobarske revolucije u kojoj na vlast dolaze komunistički boljševici koji su bili izrazito protucrkveno nastrojeni. Uništenje religije, a posebno pravoslavlja, bio im je jedan od glavnih ciljeva.

Unatoč tome, boljševici nisu zabranili crkvu kao takvu, jer bi to ipak izazvalo otpor velikog dijela građana, koji ionako nisu objeručke prihvatili novu komunističku vlast. Bitno je spomenuti da je u Rusiji do 1922. godine trajao i građanski rat Crvene i Bijele armije, te si komunistička vlast nije mogla dopustiti potpuno uništenje crkve i stvaranje dodatnih neprijatelja.

Prvi potezi bili su ukidanje prava glasa svećenicima i zatvaranje nekih samostana i katedrala. 1922. godine Lenjin je naredio konfiskaciju crkvene imovine diljem Rusije pod izgovorom pomaganja siromašnima. Nasilne konfiskacije izazvale su sukobe, te je diljem zemlje prilikom konfiskacija ubijeno oko 2.000 svećenika i ostalih koji su htjeli sačuvati crkvenu imovinu. Vlast je iste godine uhitila i pritvorila patrijarha Tikhona koji je do svoje smrti 1925. godine često bio na meti komunističke represije.

Boljševici konfisciraju crkvenu imovinu, početak dvadesetih godina XX. stoljeća

Tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća sovjetska vlast nastavila je s represijom nad crkvom. Prema zakonu, građanima je bilo dopušteno biti vjernicima, ali nisu smjeli promicati svoja vjerovanja, a isto vremeno je protuvjerska propaganda bila zakonita i raširena. Unatoč tome što vjera nije bila zabranjena, represija je bila konstantna, te povjesničari smatraju da je tijekom tridesetih godina barem 100.000 ljudi osuđeno u slučajevima vezanima uz crkvu.

Drugi svjetski rat promijenio je službenu politiku vlasti prema crkvi. 1943. godine, nakon Staljinovog susreta s lojalnim dijelom klera, vlast je dopustila odabir novog patrijarha, te čak pružila podršku, uključujući financijsku, pravoslavnoj crkvi. Građanima je opet bilo dozvoljeno javno slaviti Uskrs, Božić, i ostale blagdane.

Razlozi ove promjene politike vlasti bili su temeljeni na nekoliko faktora, te se radilo o pitanju koristi, a ne dobroj volji. Tijekom 1941. i 1942. godine američki predsjednik Roosevelt više puta je tražio od Staljina da sovjetskim građanima omogući veće vjerske slobode, zaprijetivši u suprotnom obustavom ekonomske i vojne pomoći.

Istovremeno, Nijemci su na okupiranim područjima otvarali crkve i pridobljavli potporu lokalnog stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti, koje je na Nijemce gledalo kao na osloboditelje od komunističke tiranije.

Svećenik blagoslivlja sovjetske vojnike, 1943.

Staljin je stoga zaključio da bi bilo suludo dalje potkopavati sovjetski autoritet daljnjim uništavanjem crkve. Pored toga, novi patrijarh Sergius bio je krajnje lojalan vlastima. Sergius je izjavio: „Dokazati ćemo da predani pravoslavni vjernici mogu bili lojalni građani Sovjetskog saveza.

Staljinova smrt 1953. godine označila je novo razdoblje nesloge crkve i vlasti, no ovaj put s puno blažim posljedicama. Nikita Hruščov pokrenuo je novi val anti-religijske kampanje u razdoblju 1958. do 1965. godine, no nova represija je bila više ekonomskog tipa, te se očitovala u povećanju poreza crkvi.

Mikhail Gorbačov i patrijarh Pimen

Sljedećih dvadesetak godina ruska pravoslavna crkva živjela je u sjeni, bez potpore vlasti, ali istovremeno i bez značajnije represije od strane iste, sovjetski građani mogli su slobodno ići u crkvi, ali takvo ponašanje se obeshrabrivalo. Tek dolazak na vlast Gorbačova označio je prekretnicu u odnosima vlasti i crkve.

Iako je Gorbačov bio ateist, dopustio je građanima javno slavljenje crkvenih običaja, a 1988. godine je osobno blagoslovio nacionalnu proslavu tisuću godina kršćanstva u Rusiji. 1991. godine vlast je usvojila novi zakon o vjerskim slobodama koji je u potpunosti ukinuo sovjetske restrikcije. Na pomolu je bilo novo stoljeće, a s njim i nova era ruskog pravoslavlja.