Tijekom ove tekuće godine obilježena je važna obljetnica za Sjevernu Koreju, odnosno bolje reći njezine prosječne građane. Prije deset godina režimske vlasti dinastije Kim dopustile su svome narodu korištenje mobitela na širokoj osnovi. To je bila važna prekretnica za obične Sjeverne Korejce u tehnološkom smislu. Više nisu bili uskraćeni za omiljene tehnološke igračke koje mase na Zapadu upotrebljavaju od početka novog Milenija. Imati mobitel odnosno pristup telekomunikacijskoj mreži u svakome trenutku promijenio je živote ljudi diljem svijeta te im život učinio znatno dinamičnijim sa svim svojim prednostima i manjkavostima. Imati mobitel znači biti mobilan i živjeti u 21. stoljeću.
Premda je taj novitet stigao 2008. u živote običnog puka Sjeverne Koreje (društvena elita ima mobitele od trenutka kad su ih dobili i zapadnjaci) on je prilično bio i ostao ograničen u odnosu na mobitele i mobilne mreže u ostatku svijeta. Cenzura je snažno prisutna, naravno. Premda se s vremenom povećava broj korisnika, prema službenoj statistici početkom 2018. mobilne mreže u svojstvu mobilnih pretplatnika koristilo je tek nešto više od 3.5 milijuna ljudi, a treba voditi računa o tome da stanovništvo DNRK broji oko 25 milijuna. “Počeli smo pružati 3G uslugu u prosincu 2008. te se ove godine obilježava 10 godina usluge”, kazao je Han Jong Nye iz Arirang informacijskog i tehnološkog centra u Pjongjangu. “Potražnja za mobilnim telefonima raste sve više i više.”
[do_widget id=text-53]
Iako je točan broj pretplatnika teško pouzdano znati, stručnjaci istraživači za sjeveroistočnu Aziju vjeruju kako se broj mobilnih pretplatnika povećao na oko pet milijuna, a od njih 40% koristi pametne telefone (smartphone). Sjeverne Korejce posebno privlače značajke smartphonea kao što su video igre, tekstualne poruke, razgovori, adresari, prepoznatljivost glasa kao i dizajn i boja mobitela. “Otkad smo započeli nuditi 3G uslugu, razvijeni su bezbrojni programi koji pomažu ljudima učiti i živjeti na mnogo načina kroz aplikacije za kuhanje, zdravu prehranu, kako živjeti dugo i kako tretirati bolest. Također, tu su i igre koje ljudi mogu igrati bez obzira na njihove godine ili spol.”
Kad se govori o cenzuri tada ponajviše treba naglasiti ono što valjda svi pretpostavljaju a to je činjenica da sjevernokorejski korisnici mobitela nemaju pristup svjetskoj internetskoj mreži. Korištenje je ograničeno na intranet kojim upravlja sjevernokorejska država. Različiti izvori potvrđuju kako su razne vrste aplikacija dostupne korisnicima poput igara i šopinga. Upravo te odlike je hvalilo više državnih sjevernokorejskih medija kao posebnu prednost tehnološkog razvitka njihove zemlje jer su mnoge od tih aplikacija izvorno napravljene upravo u Sjevernoj Koreji. Državni mediji tvrde kako Sjeverni Korejci igraju igrice, slušaju glazbu, čitaju knjige, uče kako kuhati i ne debljati se, pjevaju karaoke, poboljšavaju urod kukuruza, itd. Jedna od najpopularnijih aplikacija je “Moj pratitelj” koji se može opisati kao neka mješavina između čitača e-knjiga i Netflixa. Nedavni prebjeg koje je 2017. pobjegao iz Hoerjonga je tvrdio kako je on najviše koristio svoj mobitel kako bi igrao igrice od kojih najviše sportske i to auto-moto utrke. “Ako bih želio skinuti novu igru, pitao bih osobu koja ima program i kopirao ga s laptopa na smartphone, slično kao što kopiram i lijepim film na memorijsku karticu.” U budućnosti bi dostupni sadržaji trebali biti brojniji ali i njih će morati odobriti državna tijela.
Važna je činjenica što poslovni ljudi koriste svoje mobitele za obavljanje službenih poslovnih dužnosti kao što su transferi novca, praćenje tečaja valuta, dogovaranje sastanaka i dr. Aplikacija “Ulim” omoguće svojim korisnicima transfer novca na tuđe račune: korisnik kupi karticu, doda na nju novac, zatim registrira karticu u sustavu aplikacije i tada može slati novac na broj računa drugog korisnika koji također mora biti korisik mobitela. E-trgovina koja dosta nalikuje na stil Amazona se također širi Sjevernom Korejom. Postoji nekoliko intranet platformi za kupnju kao što su Naenara, Okryu, Unphasan, Silli i Manmulsang.
Za sada u zemlji postoje tri mobilna operatera: Koryolink, Kangsong Net i Byol.Koryolink je združeni poslovni pothvat egipatske kompanije Orascom Telecom Media i Technology Holding (OTMT) i sjevernokorejske državne kompanije Korejska pošta i telekomunikacijska korporacija (KPTC) s udjelima od 75 i 25% respektivno. I dok Koryolink pruža usluge i domaćoj populaciji i stranim turistima, Kangsong Net i Byol su dostupni samo lokalnom pučanstvu. Postoje četiri glavna brenda pametnih telefona. Pjongjang dodir se prvi put pojavio 2014. a 2017. pojavio se Jindallae. Djeluje još i Arirang te je najnoviji lansirani brend Phurun Hanul.
[do_widget id=text-53]
Budući da većina korisnika nema pristup internetu, korisnici moraju ići u tehnološki servisni centar gdje im tehničari instaliraju aplikacije na mobitel. Kupljeni mobiteli nemaju na sebi instalirane nikakve vrijedne baze podataka osim osnovnih igara i rokovnika pa upravo zbog toga korisnici moraju ići u servisni centar na instalaciju aplikacija. Ne postoji alternative u obliku trgovine aplikacija kakva postoji skoro svugdje u svijetu. Sve aplikacije koje se instaliraju u servisnom centru moraju imati dozvolu sjevernokorejskog ministarstva pošte i telekomunikacija kako bi se drastično ograničila mogućnost da korisnici otkriju po režim nekompromitirajuće sadržaje na svojim pametnim telefonima. Dolazi se do kurioziteta i još jedne specifičnosti ionako specifične zemlje: u Sjevernoj Koreji je trgovina aplikacija (servisni centar) doslovna fizička trgovina gdje se mogu kupiti zakonski dopuštene aplikacije. U novije vrijeme su ograničenja postrožena pa se softverski alati ne mogu lako prebacivati s uređaja na uređaj.
Povećavaju se i brzine intraneta i mobilnih mreža. Navodno se na nekoliko lokacija u Pjongjangu radi na pilot projektima wifija. I tu treba napomenuti kako pristup wifiju imaju određeni službenici državnih institucija. I kad wifi bude odobren za krajnje korisnike bit će u intranet modelu, tj. vrlo cenzuriran. Sasvim je sigurno da će bežični internet u bliskoj budućnosti biti postavljen na nekoliko lokacija u prijestolnici i drugim većim gradovima pa će korisnici mobitela, laptopa i tableta moći “uživati” u intranetu.
Usprkos svom ostvarenom tehnološkom napretku, Sjeverna Koreja zaostaje svjetlosnim godinama za tehnološkim razvitkom Južne Koreje koja je tehnološka supersila te čak 94% Južnih Korejaca posjeduje pametni telefon što je broj jedan na svjetskoj razini. Iako broj osoba koje posjeduju mobitel raste još je manji broj onih koji uživaju u intranetu a ne treba ispustiti iz vida podatak da čak samo pola stanovništva posjeduje bilo kakavmobilni telefon. Mobiteli u Sjevernoj Koreji nipošto nisu jeftini. Koštaju i do 800 $ što je visoka cijena za jednu siromašnu zemlju gdje je BDP po glavi stanovnika samo 1800 USD. U uvjetima skupih cijena, biti umrežen povlastica je koju mogu uživati samo bogati slojevi društva. To je realnost jednog totalitarnog sustava.Koliko god se razvijala znanost i tehnologija sva sredstvai platforme koje podržavaju tekstualne, video i audiozapise koji prijete aktualnom režimu bit će žestoko ograničena i cenzurirana kako bi se zadržao aktualni politički poredak po svaku cijenu. Povijest je pokazala mnogo puta kako to na kraju završava.
Autor: Matija Šerić
