Pušenje cigareta uglavnom se generalno smatra ovisnošću koja je izrazito štetna za zdravlje pušača i onih u njihovoj okolini. Dakako, cigarete ne stvaraju zdravstvene probleme odmah niti ubijaju trenutno, jer inače ta ovisnost ne bi bila isplativa.
Stoga su cigarete morale proći testiranja, kako bi se ustanovilo koliko pojedinih otrovnih kemijskih sastojaka treba staviti da bi njihova štetnost bila idealna za održavanje prosječnog pušačkog ovisnika dovoljno dugo na životu. Ipak, malo je poznato da se i ovaj oblik ovisnosti testirao i još uvijek testira na više vrsta životinja, među kojima su i psi.
Jedna cigareta sadrži najmanje 93 potencijalno opasna sastojka, a među njima se najčešće ističu arsen, formaldehid, amonijak, metanol, ugljični monoksid, butan, benzen, kadmij, nikotin, olovo, cijanovodik… Kako bi količina ovih sastojaka bila optimalna da ne ubije pušača trenutačno, cigarete su morale proći testiranja.
Godine 1974., engleska novinarka Mary Beth potajno se uspjela uvući u jedan od laboratorija u Manchesteru te fotografirati eksperimente. Zbog ove istraživačke priče godinu kasnije dobila je nagradu za najbolju novinarku.
Njeno otkriće je tada mnoge zapanjilo. Životinje, a posebice mali simpatični psi biglovi bili su postavljeni na posebne naprave s maskama kroz koje su udisali dim od po 30 cigareta zaredom, bez filtera. Biglovima se prethodno kirurški odstranjivao dio glasnica kako bi bili što tiši.
Većina ovih pasa bila bi izložena ovom suludom tretmanu po dvije do tri godine, nakon čega bi se pse ubilo, a potom slalo na obdukcijsku analizu radi utvrđivanja štetnosti cigareta. Od drugih vrsta životinja, koristili su se još zečevi, štakori te majmuni.
Slični eksperimenti odvijali su se 60-ih i 70-ih godina u SAD-u, a predvodio ih je dr. Oscar Auerbach. Ovi eksperimenti odvijali su se u bolnici u New Jerseyu, ali u medicinske svrhe otkrivanja posljedica pušenja. Istraživanja je financiralo Udruženje za bolesti od raka (ACS). Na tragu ovih istraživanja kasnije je duhanska industrija financirala nova tijekom 80-ih.
Oglas:
Bezumnost ovih testiranja leži ne samo u činjenici kako nemaju nikakvu pozitivnu medicinsku svrhu, pogotovo ne u pogledu prevencije, nego i u biološkim faktorima. Naime, ljudi koji svjesno puše, dim uvlače duboko u svoja pluća. Životinje izložene bilo kakvom dimu dišu plitko, kako bi što manje dima ušlo u njihov respiratorni sustav.
Dakako, značajne su i fizikalne razlike u samom respiratornom sustavu, međutim, utjecaj sastojaka cigareta na tkivo i krv bio je od prijeke važnosti za industriju duhana.
„Nekima se ne bi svidjela ideja korištenja pasa u ovim eksperimentima, ali milijuni funti investirani su u ovaj projekt,“ izjavio je davne 1975. jedan nadzornik.
Svjedoci smo da se nerijetko javno kritiziraju medicinska testiranja na životinjama, kao i ona farmaceutske industrije. Činjenica je i da se mnogi upuštaju u brojna teoretiziranja o „onima“ koji nas navodno žele ubiti putem namjernog trovanja zraka, vode ili hrane.
Ipak, većina nas gotovo uvijek zanemaruje činjenicu da smo sami često glavni faktor paradoksa u kojem svjesno uništavamo sebe i bližnje, a da pritom nezaobilazno za sobom povlačimo i „kolateralne“ žrtve na račun vlastite taštine, ovisnosti i autodestruktivnosti.
Tome u prilog ide i činjenica da je sama Mary Beth također bila dugogodišnji pušač te je umrla od raka pluća u 77. godini života.
Autor: Radogost Horvat
