Iako nas već čitavo desetljeće uvjeravaju kako je budućnost školstva u digitalizaciji i kako bi svaki učenik u školi trebao biti opremljen tabletom jer očito će mu to podignuti kvocijent inteligencije i automatski od njega stvoriti novog Nikolu Teslu ili Ruđera Boškovića, iskustva sa Zapada koji će već prošao tu fazu pokazuju nešto sasvim drugo.

Ako zanemarimo financijsku korist proizvođača, trgovaca i onih kojih primaju proviziju za lifranje tih uređaja u škole, čini se da pravog efekta u korist usvajanja učeničkog znanja baš i nema.

Primjer je australska škola Reddam House iz Sydneya koja je samo jedna od ustanova koje su nakon nekoliko godina korištenja digitalnih udžbenika odbacili tu praksu i vratili se olovci i papiru.

Uprava škole odlučila je odbaciti tablete i slične naprave uvidjevši da od njih u učenju doista i nema prave koristi. Tehnološki napredak i razvoj za kojeg su mislili da će pomoći djeci nije imao učinka.

Začudo, roditelji učenika bili su ti koji su se najviše usprotivili odluci o povratku na tiskane knjige, bilježnice, olovke i gumice, jer očito su mislili da će računalo od njihove djece učiniti ono što sami nisu uspjeli. Ali nažalost po njih, računalo je običan alat a ne sredstvo uljevanja inteligencije ili znanja.

Da bi ironija bila još veća, upravo su učenici bili ti koji su odlučili da se vrate klasičnom načinu učenja, uvidjevši da na taj način doista mogu na jednaki način usvajati gradivo, bez dodatnog naprezanja buljeći u ekran i tipkajući na nimalo ergonomskim tipkovnicama.