Zrinski i Frankopani spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske plemićke obitelji koje su od 11. do 17. stoljeća vrlo usko bile povezane s poviješću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Prošlost tih dviju obitelji međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskoga osvajača.

Oglas:

         

 

Krčki knezovi Frankopani su jedina obitelj na jadranskim otocima koja se razvila do moći u europskim razmjerima. Smatra se da potječu iz Gradeca, danas napuštenog dvorca pokraj Vrbnika na otoku Krku, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenita roda bio Dujam I. koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom. Krčki knezovi ime Frankopan ili Frankapan uzimaju tek nakon puno godina svoje prisutnosti na ovim prostorima.

Do sredine 15. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankopani su izgubili u borbama s Osmanlijama. U 17. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novog Vinodolskog.

Zrinski su hrvatska velikaška obitelj koja je tijekom srednjeg vijeka, sve do kraja 17. stoljeća značajno utjecala na politički, kulturni i društveni život u Hrvatskoj. Počeci uspona obitelji sežu u 12. stoljeće, kada knezovi Bribirski iz starog hrvatskog plemena Šubića, zajedno s predstavnicima ostalih hrvatskih velikaških rodova, sklapaju državni ugovor (Pacta Conventa) s ugarskim kraljem Kolomanom iz dinastije Arpadovića. Vrhunac moći dosežu početkom 14. stoljeća za vladavine Pavla I. Šubića Bribirskog koji je nosio časti bana Hrvata i gospodara Bosne te pod svojom vlašću imao cjelokupni prostor stare Hrvatske.

Moć obitelji Šubić skršili su vladari iz Anžuvinske dinastije već u sljedećem naraštaju, za banovanja Pavlovog sina Mladena II. Godine 1347. bili su prisiljeni predati strateški važnu utvrdu Ostrovicu, umjesto koje je kralj Ludovik I. Anžuvinac, Grguru IV. i njegovom štičeniku Jurju III. Bribirskom, osnivaču loze Zrinskih (kao Juraj I. Zrinski), predao utvrđeni grad Zrin, na Zrinskoj gori u tadašnjoj Slavoniji, koji je postao sjedište obitelji. Od tada se taj dio roda Šubića počinje nazivati knezovima Zrinskim.

Ostaci starog grada u Zrinu

Po dolasku u Slavoniju i novo sjedište Zrin, obitelj je postupno širila posjede između gornje Kupe i Une. Tako su u drugoj polovici 15. stoljeća posjedovali vlastelinstva Pedalj, Gvozdansko, Pastuški grad, Završki grad, Stupnički grad, Semidraž, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad. Zrinski su od 16. stoljeća uz Frankopane bili najmoćnija hrvatska plemićka obitelj.

Nasilni kraj obiju obitelji u drugoj polovici 17. stoljeća uzrokovan je sukobom s bečkim dvorom, poznatim kao urota zrinsko-frankopanska koji je izbio zbog nezadovoljstva hrvatskih i ugarskih velikaša politikom centralizacije i germanizacije.

Posljednji ban iz roda Zrinskih, Petar IV., ubijen je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Petrova supruga Katarina i njihov Ivan Antun Baltazar Zrinski proveli su kraj života zatočeni u tamnici u Grazu. Njihovi posjedi su opljačkani i predani carskom dvoru.

Sin Nikole Zrinskog, Petrovog brata, Adam Zrinski zadržao je svoje posjede i časti, no poginuo je 1691. godine u bitci kod Slankamena ne ostavivši potomke nakon čega su i njegovi posjedi pripali bečkom dvoru. Prema povijesnim izvorima, Adam je bio žrtva zavjere, jer je umro nakon što ga je metkom u leđa pogodio jedan austrijski vojnik.

Urota Zrinsko-Frankopanska

Zrinsko-frankopanska urota bio je pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca u razdoblju od 1664. do 1671. godine. Pokušali su oduprijeti se nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana i potpunu političku podložnost odlukama bečkog dvora.

Godine 1664. carska vojska je premoćno pobijedila Osmanlije u Monošterskoj bitci, odnosno bitci kod sv. Gottharda, ali tu pobjedu nije iskoristio car Leopold I. nego je sklopio Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor, jer je isti imao nevjerojatno loše uvjete, među kojima je stajalo da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, što je najviše išlo na uštrb hrvatskih i ugarskih posjeda. Sklapanje mira, kao i prije toga osmanska opsada i rušenje utvrde Novi Zrin, izazvalo je veliko nezadovoljstvo vodećih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj te je bio jednim od uzroka Zrinsko-frankopanske urote. Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Franjo Wesseleny u Mađarskoj.

Novi Zrin je utvrda koju je na krajnjem istočnom rubu Međimurja, blizu ušća rijeke Mure u Dravu, dao sagraditi ban Nikola Zrinski 1661. godine. Ona je trebala služiti za obranu hrvatskih krajeva od stalne turske najezde, jer se preko puta, na lijevoj obali Mure, nalazio ugarski teritorij okupiran od strane Osmanskog Carstva.

Utvrda Novi Zrin, izgrađena 1661. godine

Osmanlije su u naredne tri godine stalno napadali utvrdu, ali ju je banova hrvatska vojna posada uz austrijska pojačanja uspješno branila. Ipak, početkom lipnja 1664. godine turska vojska opsjela ju je i nakon nekoliko tjedana, 7. srpnja 1664. godine, uspjela osvojiti i razoriti utvrdu.

Nikolu Zrinskog posebno je razljutila činjenica da je 30.000 austrijskih vojnika čekalo u blizini, te da nisu imali dopuštenje zapovjedništva da uskoče u pomoć braniteljima Novog Zrina koji je praktički žrtvovan od strane austrijske vojske. Dana 20. lipnja glavni carski zapovjednik Montecuccoli pozvao je sve svoje generale na zasjedanje ratnog vijeća u Legrad, kako bi razmotrili situaciju i predvidjeli moguće daljnje aktivnosti neprijatelja. Budući da su skoro svakog dana kršćanskim snagam stizala pojačanja, Nikola Zrinski je na tom ratnom vijeću zatražio da se sa svim raspoloživim snagama napadne Turke i prekine opsada, ali je Montecuccoli to odbio, uz obrazloženje da je tajnim kanalima obaviješten da neprijateljske postrojbe imaju 70.000 ljudi, što je previše za njegovih 30.000, te da očekuje dolazak novih njemačkih vojnih jedinica pod zapovjedništvom badenskog markgrofa Leopolda Vilima, kao i francuskih postrojbi pod vodstvom grofa Jeana de Coligny-Salignyja.

Pad Novog Zrina izazvao je ogorčenje Nikole Zrinskog, koji je odmah otišao izraziti svoje nezadovoljstvo i prosvjed kralju Leopoldu zbog Montecuccolijevog oklijevanja, ali to nije ništa promijenilo. Zrinski nije sudjelovao u kasnijoj Monošterskoj bitci a kad je sklopljen Vašvarski mir u kojem su Turcima učinjeni svi mogući ustupci unatoč pobjedi kršćanske vojske, uključujući obećanje da utvrda Novi Zrin više nikad neće biti obnovljena, Zrinski se čvršće povezao s nezadovoljnim hrvatskim i ugarskim velikašima udarivši temelje pobuni protiv Bečkog dvora poznatoj pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota.

Neuspjeh urote i posljedice

Nikola Zrinski, iako je bio začetnik urote, nije doživio njezin epilog, jer je već na samom začetku urote, 18. studenog 1664. godine, smrtno stradao prilikom lova na veprove u šumi zvanoj Kuršanečki lug blizu naselja Kuršanec, južno od Čakovca, u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, koje su prema nekima, upućivale na dobro smišljeno i inscenirano ubojstvo. Nakon pogibije Nikole Zrinskog njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kada je 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Unatoč volji Zrinskih i Frankopana da podignu ustanak protiv carske vlasti, te brojnim pripremama i traženju saveznika diljem Europe, bečki dvor doznao je urotničke namjere zahvaljujući oportunističkim izdajnicima među samim redovima urotnika. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.

Car Leopold I. pozvao je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u tamnicu u Bečkom Novom Mestu.

Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. godine osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na smrt odsjecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila te su napisali oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Oproštajno pismo Petra Zrinskoga svojoj ženi Katarini (Moje drago serce) već je 1671. godine prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Dana 30. travnja 1671. godine sva su gradska vrata u Bečkom Novom Mestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša njihove obitelji lišene su plemstva a njihova imanja zaplijenila je država. Uz Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, istog su dana pogubljeni i urotnici Franjo Nádasdy i Franjo Bonis, dok je 1. prosinca 1671. godine pogubljen Erazmo Tattenbach.

Posjedi Zrinskih i Frankopana zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu upravu bečkog dvora. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdődy), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.

Godine 1907. družba „Braća Hrvatskog Zmaja“ pronašla je pogrebne ostatke Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te ih je namjeravala preseliti u Hrvatsku. Iz skupnog groba su ih, nakon što je izvršeno prekapanje groba, 24. travnja 1907. godine, pohranili u novi privremeni grob zato što je car Franjo Josip I. osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku. Dana 28. travnja 1919. godine, nakon što je po drugi puta izvršeno prekapanje groba, hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u Zagrebačkoj katedrali.

Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: „Navik on živi ki zgine pošteno“.