Krajem 15. i početkom 16. stoljeća Hrvatska se našla pod snažnim udarom Osmanskog carstva, koje je u učestalim osvajanjima za sobom ostavljalo spaljenu zemlju. Mnoštvo življa bježalo je pred stalnim provalama i pljačkaškim pohodima turskih osvajača. Jedan dio njih, mahom iz područja Hercegovine, sklonio se u dalmatinsku utvrdu Klis kojom je zapovjedao Petar Kružić. Iz redova tog stanovništva novače se uskoci i zavjetuju se da će se vratiti na rodna ognjišta i osvećivati Osmanlijama svugdje i u svakoj prilici. Tu zakletvu prenose na svoj naraštaj i svoje potomstvo.

Klisom u to vrijeme zapovijeda Petar Kružić. Kružić je bio kapetan i knez Klisa i Senja, druge uskočke utvrde na Jadranu. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva, naslov kneza dobiva zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Osmanlija.

Kako bi uskoci gospodarski opstali u stalnom okruženju i pod stalnim osmanskim pritiskom, počeli su primjenjivati strategiju korištenja pljačkaških pohoda na području pod osmanskom vlasti, koji su obično podrazumijevali minimum sučeljavanja u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe.

Uskoci osim što su oblikovali novi način ratovanja, stvorili su i nove društvene vrijednosti. Tako se oblikovao poseban, uskočki kodeks časti, u kojem je važno mjesto zauzimao imperativ obrane „predziđa kršćanstva“, načela osvete, dvoboja, brige o poginulim i ranjenim suborcima, njihovim obiteljima te zabrana trgovanja s podanicima Osmankog carstva.

Padom Bosne Osmanlije napreduju prema jadranskoj obali. Dolaze do Klisa koji zaustavlja njihovo daljnje prodiranje prema zapadu. Kružić i uskoci odolijevaju osmanskoj sili tijekom više od dva desetljeća neprestanih opsada i krvavih bitki. Naposljetku, 12. ožujka 1537. nakon pogibije Petra Kružića i mnogih branitelja, Osmanlije zauzimaju Klis, nakon čega su se preostali branitelji preselili u Senj, odakle su nastavili voditi borbu protiv Osmanlija, ali su stekli i novog moćnog neprijatelja, Veneciju.

Oglas:

U početku su uskoci ratovali na kopnu, ali ubrzo su spoznali prednosti pomorskih akcija, koje su naročito koristili nakon preseljenja u Senj, te nabavljaju brodove i započinju s borbom na moru. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila sve dok je uskočka aktivnost išla na ruku i samoj Veneciji.

To se znatno promijenilo nakon mletačko-osmanskog mira 1540. godine jer su se Mlečani obvezali štititi osmansku trgovinu na Jadranu. Bez obzira na tu zaštitu uskočki napadi na osmanske brodove i brodove koji su prevozili njihovu robu su se nastavili, zbog čega je sam sultan zaprijetio je da će poslati svoju pomorsku flotu kako bi uveo red u Jadranu. Kako bi to spriječila, Venecija je počela progoniti uskoke, na što uskoci odgovaraju napadima na mletačke brodove. 1557. godine Mlečani blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu Senj.

Mali uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljačkali velike mletačke galije. Mletačke galije su potom dobile naredbe da zarobljene uskoke vješaju ili iskoriste kao galijote, odnosno robove na veslima.

Venecija na sve načine nastoji suzbiti djelovanje uskoka, te se u tom udružuje s Osmanskim carstvom. Uskoci su time predstavljali trn u oku dvama velikim silama, dok ih je jedino tolerirala habsburška vlast, na čijom strani su se kasnije borili protiv Venecije, no i ta vlast im je naposljetku zabila nož u leđa.

Tijekom nastojanja uskoka da, primjerice, preotmu Klis 1583. i 1596. godine Mlečani su potpomagali osmansku stranu, a mletačka vlada je vlada imenovala vojnog zapovjednika zaduženoga za borbu protiv uskoka. Zbog političkih i diplomatskih odnosa velikih sila koji su se svako malo mijenjali Dvorsko ratno vijeće u Grazu šalje u Senj povjerenika J. Rabattu, koji je trebao preustrojiti uskočku organizaciju. No uskoci su ga ubili 1601. godine nakon niza neodmjerenih postupaka prema uglednim članovima uskočke zajednice te otkako je s Mletačkom Republikom ugovorio ograničavanje uskočkih aktivnosti.

Nakon što je 1617. godine Madridskim mirom završen rat između Venecije i Habsburške monarhije, u kojem su se na strani Habsburga borili i uskoci, te značajno iskazali, habsburška vlast odlučila je udovoljiti jednom od ključnih mletačkih uvjeta mira, a to je bilo uklanjanje uskoka iz Senja i prestanak njihovog vojnog djelovanja, čime je austrijska vlast zabila nož u leđa uskocima.

Uskočki brodovi odvedeni su 1618. godine u Rijeku, gdje su spaljeni, a veći dio uskoka iz Senja bio je raseljen i premješten u druge vojne garnizone, dok je za glave onih koji su namjeravali i dalje sudjelovati u prepadima bila raspisana nagrada. Na taj način je zahvaljujući izdajničkoj diplomaciji tuđinske vlasti uništen hrvatski ponos Jadrana, kojeg nisu uspjele vojnički uništiti niti vojne sile poput Venecije i Osmanskog carstva.

Senjska tvrđava Nehaj

Da bismo razumijeli zašto su bili toliko uspješni u svojim sukobima s nadmoćnijim vojnim silama, moramo shvatiti njihov način života. Njihov čitav život, te život zajednice bili su podređeni borbi i ratovanju, sve je bilo podvrgnuto tom cilju. Djeca su se od malih nogu odgajala, navikavala i pripremala naslijediti svoje očeve. Igrali su se s oružjem i učili baratati njime, bavili su se fizičkim aktivnostima koje su održavale borbenu spremnost i poticale ratnički duh. Moglo bi se reći da su od malih nogu prolazili vojnu obuku, ali i živjeli u vojničkom duhu.

Već sa dvanaestak godina djeca su se sa svojim očevima i braćom upućivala u prve ratničke avanture pune zamki i opasnosti. To prvo vatreno krštenje značilo je ulaz u ratnički red.

Uskočke žene dijelile su sve tegobe svojih supružnika. Kada bi njihovi muževi pošli u ratni pohod, one su čuvale dom i zarobljenike, koje su uskoci uzimali radi kasnije razmjene zarobljenika.

Uskoci su poznati po tome što su primjenjivali taktiku današnjih specijalnih postrojbi, napadali su iznenada i kad se tome nitko nije nadao, pomno su planirali svoje napade kako bi sve okolnosti okrenuli u svoju korist. Voljeli su okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka. Cilj nije bio odnijeti grandioznu pobjedu, već nanijeti čim više štete neprijatelju uz minimalne gubitke.

Autor: Ivica Mandekić