Pustolovni romani njemačkog pisca Karla Maya o Divljem Zapadu i lik glavnog junaka Indijanca Winnetoua dobro su poznati i mnogim Hrvatima. Romani su bili rado čitani još za vrijeme Jugoslavije. Iako May, nikada nije bio u SAD-u, tako je dobro pisao, da mnogi tada nisu imali pojma da je on ustvari Nijemac i mislili su da je Amerikanac. A  60-ih godina, u Hrvatskoj, u Lici i na Velebitu, Nijemci su snimili i više  filmova po tim romanima. Mnogi njemački turisti kada ljetuju u Hrvatskoj i danas rado skoknu do Velebita i Plitvičkih jezera, da vide mjesta gdje su tada snimani filmovi o Winnetouu. Mjesta koja poznaju iz filmova. Winnetou, romani i filmovi o njemu u Nemačkoj imaju kultni status.

Tako se desetljećima svakog ljeta u sjevernonjemačkom gradiću Bad Segeberg održavaju takozvane „Igre Karla Maya“. To su kazališne predstave o Winnetouu, po romanima Karla Maya, koje se odvijaju vani na otvorenom. Kazalište izgleda poput antičkih kazališta u staroj Grčkoj. Predstava se odvija dolje na terenu, a gledateji sjede okolo na tribinama. U predstavma budu i konji, i Indijanci i kauboji, itd.. U tim predstavama „Igara Karla Maya“ sudjelovali su i mnogi poznati njemački glumci. Među njima i rođena Hrvatica Dunja Rajter, koja je 60-ih i 70-ih godina bila pjevačka zvijezda u Njemačkoj i igrala  manju ulogu Indijanke o filmu o Winnetouu, 60-ih godina.

Dakle te popularne „Igre Karla Maya“ održavaju se tako deseteljećima. Međutim nedavno je dežurinim kulturnim marksistima i tragačima političke korektnosti, onima koji zadnjih godina u Njemačkoj i na Zapadu vode staljinističku borbu protiv europske kulture i povijesti, zasmetao način na koji se odvijaju te kazališne predstave. Naime, javila se etnologinja Mita Banerjee iz instituta „Obama Institute for Transnational American Studies“ u Mainzu i kritizirala način na koji se predstavlja Indijance u kazališnim predstavama na Igrama Karla Maya u Bad Segebergu. Kako je izvjestila njmačka novinska agencija DPA,  Banerjee, (inače podrijetlom iz Indije), zamjera to kako su predstavljeni Indijanci u tim predstavama, da to „nije više u skladu sa današnjim vremenom“. I zahtjeva da predstave „moraju hitno biti izmjenjene“, inače će sve ostati „kolonijalna gesta“.

Ravnateljima Igara Karla Maya, ona predlaže da dovedu „indijanske umjetnike“ iz SAD-a i da ih „integriraju u predstave“, jer ovako kako je sada, „ne uzima se u obzir raznolikost kulture američkog domorodačkog stanovništva“. Dakle, pošto u Njemačkoj nema originalnih Indijanaca, sada bi ih ravnatelji Igara Karla Maya, trebali dovoditi iz SAD-a, naravno o vlastitom trošku.

Kritikama se pridružila još jedna ljevičarska soliteljica pameti  i kulturna marksistkinja, Anne Slechzka, „referentica za Ameriku“ iz Muzeja Rautenstrauch-Joest iz Kölna. Ona zamjera Karlu Mayu (koji je preko 100 godina mrtav), da kod njega „nedostaje perspektiva iz gledišta Indijanaca“. Hoće reći, svi romani su pisani iz perspektive gledišta bijelaca, odnosno Karla Maya osobno, koji je romane pisao u obliku prvog lica jednine, poistovjećujući sebe sa glavnim (bijelim) junakom, Old Shatterhandom. Pored toga, Slechzka zahtjeva da se u kazališnim predstavama izbace izrazi kao „Indijanac“ i „crvenkožac“. Iako su to originalni izrazi koje je May rabio u svojim romanima. Isto kao i „blijedoliki“, izraz, sa kojim Mayevi likovi Indijanca nazivaju bijelce.

Winnetou i ostali Indijanci su u Mayevim romanima  prikazani pozitivno, kao ni u jednom američkom romanu ili brojnim američkim western fimovima holivudske produkcije 50-ih i 60-ih godina, gdje su Indijanci prikazivani skoro isključivo kao divlji, primitivni ratnici. Plemeniti Apač Winnetou se u Mayevim romanima zbratimio sa bijelim Old Shatterhandom i milijuni njemačke i druge europske djece i omladine, koji su odrastali sa romanima i filmovima o Winettouu, dobili su pozitivnu sliku o Indijancima, upravo od Karla Maya.

Kolika je bila omiljenost Winnetoua 60-ih godina u Njemačkoj, pokazuje i ova priča: Kada je u zadnjem, trećem filmskom nastavku o Winnettouu kasnih 60-ih godina, „blijedoliki“ zlikovac ubio Winnetoua (kojega je igrao francuski glumac Pierre Brice), talijanski glumac Rick Battaglia, koji je glumio tog zlikovca-ubojicu, tada je dobio brojna prijeteća pisma ljutitih obožavatelja Winnetoua, kao da se radilo o stvarnom događaju, a  ne o izmišljenoj filmskoj priči. Eto, toliko su se tada mnoga djeca i tinejdžeri bili identificirali sa Winnetouom. I ne samo to. Mayevi romani dobili su pohvalu od predstavnika nekih potomaka Indijanaca u SAD-u, Tamo su May i njegovi romani  inače bili potpuno nepoznati, ali se godinama kasnije, među nekim Indijancima u SAD, ipak pročulo to, kako je neki zaneseni romantični njemački pisac, lijepo i pozitivno pisao o Indijancima.

Ipak za ljevičarske fundamentaliste kulturnog marksizma sve to ne znači ništa. Jer oni vode svoj kulturni rat protiv svega što ima veze sa europskom (bjelačkom) kulturnom baštinom. A tu pripadaju i Mayevi romani. Sama činjenica da je jedan bijeli dobrostojeći Nijemac, koji je živio za vrijeme Njemačkog carstva, u doba europskog kolonijalizma, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pisao o Indijancima, „američkim domorocima“ je sama po sebi kolonijalizam i skriveni rasizam.

Zapravo je nevjerojatno licemjerno, da se ovaj Obamin američki institut, odnosno njegova njemačka podružnica iz Mainza,  te  nekakva  „referentica za Ameriku“ javljaju za riječ i kritiziraju kazališne predstave za zabavu i davno mrtvog Karla Maya. A ako su baš toliko zainteresirane za prava Indijanaca i kao predstavnice kulturnih institucija, koje imaju veze sa SAD-om, zašto onda naprosto ne zahtjevaju od američke vladajuće elite, da vrati otetu zemlju Indijancima?

Ali taj film naravno nikada nećemo gledati. To navodno silno zalaganje ljevičara i kulturnih marksista za sve moguće manjine, uz golemu podršku globalističke elite, uopće ne pomaže tim manjinama, niti je cilj da im  se pomaže. Već je cijeli taj aktivizam ustvari usmjeren na rat protiv europske i zapadne kulturne baštine i svekolike tradicije, a u konačnici protiv bijelaca, odnosno preciznije rečeno protiv bijelih muškaraca.

Zahtjevi za promjenom romana Karla Maya, spadaju u istu kategoriju, kao i nasilno mijenjanje dječijih romana švedske književnice Astrid Lindgren i američkog književnika Marka Twaina. Iz romana o Pipi duga čarapa i Tomu Sawyeru, pod pritiskom kulturnih marksista u Švedskoj, odnosno SAD-u, izbačeni su izrazi za crnce, „neger“, odnosno „nigger“, originalni izrazi koje su koristili Lingren odnosno Twain. Izrazi koji su još do prije 20-30 godina, u svakodnevnom govoru, sasvim normalno bili u upotrebi u Europi i na Zapadu. Pa su onda potpuno zabranjeni i izbačeni iz jezika i govora.

Autor: Bernard K.