Wernher von Braun – čovjek koji je osvojio svemir

Objavljeno:

Amerikanci su možda poslali prvog čovjeka na Mjesec, a Sovjeti prvog čovjeka u svemir, no prva raketa koja je izašla iz Zemljine atmosfere bila je njemačke proizvodnje.

Aggregat 4 (A4) je jednostupanjski balistički projektil na tekuće gorivo kojeg je razvilo Udruženje za svemirske letove Trećega Reicha za potrebne topništva. Poznat još pod nazivom V2 (Vergeltungswaffe 2), lansiran 3. listopada 1942., postao je prvi predmet napravljen ljudskom rukom koji je izašao iz zemljine atmosfere, a za njegovo stvaranje najzaslužniji je bio njemački raketni znanstvenik Wernher von Braun, vodeća ličnost u razvoju raketne tehnologije u Njemačkoj, te kasnije pionir raketne i svemirske tehnologije u SAD-u.

Kao mladić, von Braun je radio u programu razvoja njemačkih raketa serije Aggregat. Pomogao je u dizajnu i razvoju raketa u Peenemündeu tijekom Drugog svjetskog rata. Odmah po završetku rata zajedno s oko 1.600 drugih njemačkih znanstvenika, inženjera i tehničara, prebačen je u Sjedinjene Američke Države u sklopu operacije Spajalica. Radio je za vojsku Sjedinjenih Država na programu balističkih projektila srednjeg dometa i razvio je rakete koje su lansirale prvi američki svemirski satelit Explorer 1 1958. godine.

Von Braun je 1932. godine stekao diplomu inženjera strojarstva na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, Njemačka. Ubrzo nakon toga, von Braun je u Berlinu osnovao svoju privatnu tvrtku za razvoj raketa, kroz koju je napravio prvu raketu ispaljenu na benzin i tekući kisik.

Nakon što je čula za njegova postignuća, njemačka vojska se povezala s von Braunom kako bi nastavila istraživanje raketnih projektila.

Von Braun s njemačkim vojnim časnicima

U prosincu 1934. von Braun je ostvario prvi veći uspjeh svojom raketom A2 koju je pokretao motor na etanol i tekući kisik. Nakon toga nastavak rada usmjerio se prije svega na povećanje pouzdanosti samog motora. Ispitana su razna goriva ali je vrh njemačke vojske inzistiralo na uporabi etanola jer se bojao da neće moći u ratnim uvjetima osigurati dovoljnu količinu “egzotičnih” goriva. Zbog toga je njemačka vojska tijekom 2. svjetskog rata uglavnom rabila projektile i rakete na etanol koji se uglavnom dobivao preradom poljoprivrednih kultura.

Tijekom 1936. tim skupljen oko von Brauna prešao je s A2 na veće projektile A3 i A4. I dok je A3 trebao poslužiti za daljnja testiranja A4 je trebao postati operativni projektil dometa 175 km koji je tijekom leta trebao doseći visinu od čak 80 kilometara i ponijeti bojnu glavu mase oko 1.000 kg. Razvoj A4 omogućen je naglim razvojem raketnog motora koji je ostvaren ponajviše zahvaljujući Walteru Thielu.

Prvo lansiranje A-4 obavljeno je 16. ožujka 1942. Projektil je preletio tek nešto više od kilometar i pol i pao u more.

Lansiranje rakete Aggregat 4 (V-2)

Drugo lansiranje bilo je uspješnije prilikom kojeg je projektil dosegnuo visinu od 11 km prije nego što je eksplodirao. Tek je treći projektil, lansiran 3. listopada 1942. uspio preletiti udaljenost od 193 km te je postao prvi predmet napravljen ljudskom rukom koji je izašao iz zemljine atmosfere. Upravo je to lansiranje oduševilo Hitlera koji je odlučio da se A-4 preimenuje u V-2, odnosno Vergeltungswaffe 2, iliti Osvetničko oružje.

Prvotno je bilo zamišljeno da se za V-2 naprave velika podzemna postrojenja u kojima bi se projektili čuvali, punili gorivom i lansirali, no na kraju se zbog savezničkih bombardiranja takvih lokacija odustalo od te ideje i prešlo na mobilne lansere.

Ni njih nije bilo lako sakriti od napadača iz zraka jer je samo jedan konvoj s projektilom, posadom, opremom i gorivom brojio najmanje trideset kamiona i drugih vozila. Niti postupak pripreme V-2 za lansiranje nije bio lak i brz. Prvo bi se projektil dopremio na sabirno mjesto na “Vidalwagenu” (prikolica) na kojem bi posada postavila bojnu glavu. Nakon toga bi ga preuzeo tim zadužen za lansiranje koji bi ga na “Meillerwagenu” (kamion tegljač) prebacio na lansirni položaj. Podigao bi ga na lansirno postolje, napunio gorivom i tek potom lansirao.

Projektil je imao domet od 306 do 320 km, te je na tu udaljenost mogao ponijeti bojnu glavu mase 1.000 kg. Bojna glava se izrađivala od eksploziva Amatola koji je izabran zbog toga što ne eksplodira prerano čak ni kada se je vanjski čelični oplata užarila od trenja tijekom poniranja prema cilju i pritom bi dosegnuo temperaturu od oko 600 stupnjeva. Projektil je bio dugačak 14 metara, a najveći mu je promjer bio 1,68 m. Razmak krila bio mu je 3,57 m. U trenutku lansiranja imao je masu od 12.800 kg. A4 je bio prvi operativni balistički projektil na svijetu.

Kako se rat bližio kraju, von Braun je sa svojim timom odlučio da je bolje predati se Amerikancima nego Sovjetima. Nakon okončanja rata u Europi Amerikanci su u sklopu operacije Paperclip u Sjedinjene Države prevezli stotine rastavljenih A-4, te uz njih i 126 stručnjaka među kojima su bili Wernher von Braun i Walter Dornberger.

Njemački znanstvenici i inženjeri koji su s von Braunom obuhvaćeni operacijom Paperclip

U kolovozu 1945. von Braun je potpisao ugovor o radu s Oružničkim korpusom vojske Sjedinjenih Država. Von Braun i njegovo preostalo osoblje iz Peenemündea prebačeni su u svoj novi dom u Fort Bliss, veliku vojnu instalaciju sjeverno od El Pasa, Texas.

Godine 1950., na početku Korejskog rata, von Braun i njegov tim prebačeni su u Huntsville, Alabama, njegov dom sljedećih 20 godina. Od 1952. do 1956. vodio je vojni tim za razvoj raketa u Redstone Arsenalu, što je rezultiralo raketom Redstone, koja je korištena za prve žive testove nuklearnih balističkih projektila koje su provele Sjedinjene Države. Osobno je svjedočio ovom povijesnom lansiranju i detonaciji.

Kao direktor Odjela za razvojne operacije Agencije za balističke projektile vojske, von Braun je sa svojim timom razvio Jupiter-C, modificiranu raketu Redstone. Jupiter-C je bio osnova za raketu Juno I koja je uspješno lansirala prvi zapadni satelit, Explorer 1, 31. siječnja 1958. Ovaj događaj označio je rođenje američkog svemirskog programa.

Američka mornarica dobila je zadatak izraditi raketu za podizanje satelita u orbitu, ali je rezultirajući sustav za lansiranje raketa Vanguard bio nepouzdan. Godine 1957., s lansiranjem Sputnika 1, u Sjedinjenim Državama raslo je uvjerenje da zaostaju za Sovjetskim Savezom u nadolazećoj svemirskoj utrci. Američke vlasti su tada odlučile iskoristiti iskustvo von Brauna i njegovog njemačkog tima s projektilima za izradu orbitalnog lansirnog vozila. Von Braun je izvorno predložio takvu ideju 1954. godine, ali je tada odbijena.

Von Braun ispred rakete Apollo 11

NASA je osnovana zakonom 29. srpnja 1958. Dan kasnije, 50. raketa Redstone uspješno je lansirana s atola Johnston u južnom Pacifiku u sklopu operacije Hardtack I. Dvije godine kasnije NASA je otvorila Centar za svemirske letove Marshall u Redstone Arsenalu u Huntsville, a razvojni tim Vojne agencije za balističke rakete (ABMA) na čelu s von Braunom prebačen je u NASA-u. Na sastanku licem u lice s Herbom Yorkom u Pentagonu, von Braun je jasno dao do znanja da će otići u NASA-u samo ako se dopusti nastavak razvoja Saturna. Von Braun je postao prvi direktor centra 1. srpnja 1960. i tu je poziciju zadržao do 27. siječnja 1970.

Prvi veliki program Marshallovog centra bio je razvoj raketa Saturn za prijenos teškog tereta u Zemljinu orbitu i izvan nje. Iz toga je razvijen program Apollo za letove na Mjesec s posadom.

Američki predsjednik Kennedy s von Braunom

Tijekom programa Apollo blisko je surađivao s bivšim kolegom iz Peenemündea, Kurtom H. Debusom, prvim direktorom Kennedy Space Centera. Njegov san da pomogne čovječanstvu da kroči nogom na Mjesec postao je stvarnost 16. srpnja 1969., kada je raketa Saturn V koju je razvio Marshall lansirala posadu Apolla 11 na njegovu povijesnu osmodnevnu misiju.

Nakon što je napustio NASA-u, von Braun se preselio u Washington, D.C. i postao potpredsjednik za inženjering i razvoj u zrakoplovnoj tvrtki Fairchild Industries u Germantownu. Von Braun je umro 16. lipnja 1977. od raka gušterače u Aleksandriji u Virginiji u 65. godini života.

Autor: Ivica Mandekić

Povezani članci

Posljednje objavljeno