Eugeniku je kao pojam utemeljio britanski antropolog Francis Galton 1883. godine. Porijeklo riječi dolazi iz grčkog „eu“ koje znači „dobro“ i „genos“ koje znači „loza“. Riječ je o korištenju znanstvenih spoznaja o ljudskoj genetici kako bi se utjecalo na stanovništvo i zdravstvenu politiku povećanjem udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenjem negativno ponderiranih gena (negativna eugenika), a s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste ili određene populacije kako bi se postigla maksimalna produktivnost, učinkovitost te funkcionalnost ljudskog roda.
Kroz povijest je eugenika smatrana znanošću, no ona sama po sebi nije znanost već ona u suštini predstavlja skup metoda provođenja umjetne selekcije koristeći antropološke i sociološke znanstvene spoznaje.
Iako se radi o umjetnoj selekciji koju bi trebalo vršiti društvo u cjelini, eugeničari smatraju da je to zapravo samo zamjena za prirodnu selekciju koja se u normalnim uvjetima odvija u prirodi, no koja posljednjih stoljeća, pa možda i tisućljeća kod čovjeka nedostaje zbog toga što je čovjek dobrim dijelom postao neovisan o prirodi.
Filozofija eugenike nalazi uporište u teoriji evolucije i zakonima prirodnog opstanka odnosno opstanka najsposobnijih, te posljedično socijalnog darvinizma.
Oni smatraju da sve vrste u prirodi instinktivno prakticiraju eugeniku kako bi se poboljšao genetski materijal krda ili jata. Priroda stalno potiče sve vrste da se razvijaju tako da se mogu snaći u neumoljivoj bitci za preživljavanje. Priroda ne gleda nužno na neku vrstu kao poželjniju od druge, jer priroda nema miljenika. Svaka vrsta ima na raspolaganju za svoj opstanak i širenje svoje osobine, određene alate, određene prednosti i nedostatke, a kroz opstanak najsposobnijih jedinki i prilagodbu okolnostima ona evoluira i napreduje.
Na isti način kroz povijest je evoluirao i čovjek, a s obzirom da komponente opstanka najsposobnijih u ljudskom društvu više nema, teoretičari eugenike smatraju da se tome može doskočiti društveno uvjetovanom selekcijom kad već nema prirodne. Samim time eugenika postaje preduvjet za daljnji evolucijski razvoj čovjeka kao skupine.
Metode prakticiranja eugenike imaju osnovnu podjelu na pozitivnu i negativnu eugeniku, koja je zapravo poprilično jednostavna. Eugenika ima za cilj koristiti znanstvene i sociološke metode za unapređenje ljudske vrste ili određene populacije kroz nekoliko generacija mijenjajući kompoziciju te populacije, a to čini kroz poticanje reprodukcije ljudi određenih karakteristika. To u načelu čini kroz poticanje reprodukcije ljudi „poželjnijih“ karakteristika, ili ograničavanjem reprodukcije onih s „nepoželjnim“ karakteristikama. U prvom slučaju radi se o pozitivnoj eugenici, jer ona nešto potiče, dok se u drugom primjeru govori o negativnoj eugenici jer ona nešto brani i obeshrabruje.
Kroz povijest su mjere pozitivne eugenike uključivale promicanje ideje da bi zdravi, sposobni, visoko inteligentni ljudi trebali imati velike obitelji, a to se poticalo kroz razne institucionalizirane mjere. Mjere negativne eugenike uključivale su restrikciju imigracije kroz selektivan odabir useljenika s „poželjnim“ karakteristikama, obeshrabrivanje reprodukcije onih s „nepoželjnim“ karakteristikama poput degenerativnih nasljednih bolesti ili teških psihičkih poremećaja, do te mjere da se u nekim zemljama to rješavalo sterilizacijom tih osoba, a u ponekim slučajevima čak i eutanazijom.
Prije nego je osmislio naziv „eugenika“, Francis Galton se uglavnom fokusirao na razmatranje metoda prakticiranja pozitivne eugenike, dok su se američki eugeničari kao što je Richard Dugdale uglavnom bavili idejom rješavanja negativnih nasljednih karakteristika poput psihičkih bolesti, prigluposti ili sklonosti alkoholizmu.
Pozitivna eugenika je uvijek gledana kao prihvatljivija grana jer sama po sebi ne ograničava razmnožavanje i prijenos „nepoželjnih“ karakteristika na potomstvo, već se fokusira na poticanje prijenosa „poželjnih“ karakteristika, te nije sama po sebi restriktivna. To je djelomično stoga što se pozitivnu eugeniku može promatrati kao sredstvo poboljšanja i napretka općeg javnog zdravlja, te uzimajući u obzir da je ona sama po sebi dobrovoljna i stvar izbora a ne prisile, dok je negativna eugenika poprimila negativne konotacije jer je kroz povijest sadržavala elemente prisile pa čak i drastične mjere poput pobačaja, sterilizacije ili eutanazije.
Nikola Tesla je bio zagovornik eugenike
No čak i ta pozitivna eugenika je sama po sebi postala nepoželjna, jer ipak se tu radi o određenoj vrsti diskriminacije gdje se potiče nešto na uštrb drugoga, iako se aktivno ne ograničava to drugo. Štoviše, suvremeni bioetičari uzimaju zdravo za gotovo opravdanje eliminacije deformiranih i bolesnih fetusa, te u pobačaju istih ne vide nikakav problem, već rutinski opravdani medicinski zahvat. Istovremeno težnju roditelja i znanstvenika ka poboljšanju karakteristika novih generacija smatraju „izigravanjem Boga“ i etičkim problemom.
Jedan od primjera eugenike koji se svakodnevno prakticira i dan danas jest korištenje znanstvenih postignuća za otkrivanje sklonosti ploda genetskim bolestima tijekom trudnoće, što se primjenjuje kod prakse pobačaja s ciljem izbjegavanja rođenja bolesne djece odnosno djece s predviđenom mogućnošću razvoja neke od genetski uzrokovanih bolesti, kao što je primjerice Down sindrom ili pak u slučaju deformacije ploda. Ovakvi pobačaji nazivaju se eugenički pobačaji.
Eugenika je kao praksa bila poznata još u vrijeme antičke Grčke i Rimskog carstva. Grčki filozof Platon u svojem je djelu Republika zagovarao stvaranje boljeg društva razmnožavanjem ljudi višeg statusa i zdravstvenih karakteristika i uvođenjem društvenih smjernica za sklapanje parova kako bi se stvorilo optimalno društvo.
Posebno je popularna postala u SAD-u krajem 19. stoljeća, a praksa se nastavila sve do druge polovice 20. stoljeća. U nekim saveznim državama zakonom je bila zabranjena ženidba s osobama s potvrđenim mentalnim oboljenjima, a primjerice u Kaliforniji se između 1909. i 1979. provelo oko 20.000 sterilizacija osoba s mentalnim oboljenjima s ciljem sprječavanja prijenosa bolesti na sljedeće generacije.
Eugenika je postala nepoželjna disciplina nakon Drugog svjetskog rata naročito zbog primjene iste u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj koja je još 1933. donijela Zakon o prevenciji nasljednih oboljenja, koji je rezultirao sterilizacijama i eutanazijama osoba s „nepoželjnim“ karakteristikama.
No SAD i Njemačka nikako nisu bile jedine zemlje koje su prakticirale eugeniku, već je ona bila prisutna i u zemljama poput Velike Britanije, Kanade, Brazila, Japana, Kine i Rusije.
Moderna eugenika, poznatija kao ljudski genetski inženjering, bavi se mijenjanjem i utjecanjem na genetski sastav s ciljem sprječavanja ili liječenja nasljednih bolesti, ponajviše zahvaljujući velikom znanstvenom napretku na području genetike.
Pitanje eugenike u današnjem društvu ponajprije je političko-svjetonazorsko pitanje. Njezini protivnici ne osporavaju znanstveno-evolucijsku utemeljenost prakse već etičku opravdanost iste. Naime, iako se svi, pa i protivnici eugenike, slažu u tome da bi svijet bio idealan da nema nasljednih degenerativnih bolesti te da je nužno i pohvalno uložiti sav trud i sredstva na liječenje i sprječavanje raznih bolesti i poremećaja, osnovni problem eugenike je kršenje ljudskih i reproduktivnih prava osoba s „nepoželjnim“ karakteristikama.
Toga nije lišena čak niti takozvana pozitivna eugenika, koju njeni protivnici napadaju kao diskriminatornu praksu koja daje prednost određenim ljudskim karakteristikama nasuprot drugih. Eugenika je bila i ostat će uzrok prijepira i sukoba znanosti i emocija, interesa društva i pojedinca, prirode i čovjeka.
Autor: Ivica Mandekić
