Pored već uobičajene propagande o moralu, humanosti ili jednostavno altruizmu, retorika osoba liberalnog svjetonazora nerijetko se vrti i oko neizostavne priče oko kolonizacija većeg dijela svijeta. Logika takve spoznaje pak nalaže kako su današnji Europljani navodno dužni pružiti utočište svima koji žele doći ovdje. No, neke se činjenice pritom pomno zaobilaze.

Tijekom povijesti, europske zemlje nikad ni od koga nisu tražile niti dobivale neku značajnu pomoć. Pomoć se eventualno pružala međusobno, iznutra. Europljani su se za svoje probleme praktički uvijek brinuli sami, a to je i rezultiralo društvenim i kulturnim razvojem. U konačnici, nakon ozbiljnijeg ekonomskog i tehnološkog razvoja, Europljani su konačno krenuli i u aktivno istraživanje i osvajanje svijeta.

Najveći donatori u svijetu. | Izvor: European Commission

Upravo spoznajom da na svijetu postoje „siromašne“ zemlje, odnosno, zemlje koje su za tadašnje Europljane bile siromašne duhovno, kulturno i materijalno, stvorile su se ideje o potrebi za pomaganjem stanovnicima tih zemalja. Takve ideje razvile su se u 19. stoljeću i to uglavnom u bogatim europskim zemljama.

Nakon što su mnoge kolonije stekle neovisnost od svojih osvajača, veliki broj njih i dalje je dobivao razne oblike pomoći za daljnji razvoj, iako se pokazalo da je taj razvoj tekao nezamislivo sporo ili ga uopće nije bilo.

Hoće li se „svijet u razvoju“ ikad razviti?

Usprkos neumornim tvrdnjama kako su svi ljudi na svijetu jednaki, čini se da neki od njih ipak nisu sposobni čak niti uz učestalu pomoć postati razvijeni. Stoga se odjednom stvorila ideja da bi umjesto razvoja na vlastitom teritoriju, ovi „duhovni i kulturni siromasi“ trebali doći u Europu i živjeti od socijalne pomoći koju nikada nisu zaradili svojim trudom i radom. Nažalost, pokazalo se da im obrazovanje također nije jača strana.

Ironično, ali upravo takvim razmišljanjem, veliki „altruisti“ Europe stavili su se na tron superiornosti, tretirajući sve ostale kao inferiorne i nesposobne brinuti se o samima sebi.

Kamo odlazi pomoć. | Izvor: European Commission

Pored masivne količine pomoći u hrani, materijalu, uslugama te novcu, pomoć nije dovoljna. Europljani moraju dati uvijek više. Zašto?

Rješenje problema siromaštva sasvim sigurno ne leži u tome da se razvijeni svijet osiromaši, niti da se siromašne dovede u takav svijet da bi ga se uništilo i opet stvorilo globalno siromaštvo. U današnjem društvu postala je norma da se svi moraju podčiniti slabijima, kako bi se oni osjećali bolje, a to podrazumijeva sveopće kočenje razvoja na račun iluzije humanosti. Praksa koja je revno provođena u komunizmu.

Pomoći nekome znači potaknuti ga i motivirati da se sam razvija, a ne davati mu sve na pladnju pod okriljem neke vlastite krivnje i bezumnih ideala. Tu je svakako najbolji primjer odgoj vlastite djece. Ako djeci pružite apsolutno sve, ona će vrlo vjerojatno završiti kao razmažena i nesposobna čeljad ovisna o pomoći drugih.

Europa je po pitanju „pladnja“ itekako otplatila svoju „krivnju“ za navodno eksploatiranje i kolonizaciju drugih zemalja, što su provodile prvenstveno vlade, a ne sami narodi. Stoga je očito da današnji Europljani nikome nisu apsolutno ništa dužni.

Ako smatrate suprotno, zapitajte se bi li onda i djeca ili unuci nekog zločinca također trebali služiti zatvorske kazne za grijehe svog oca? Do kojih granica ide krivica?

Drugi bi se za sebe trebali pobrinuti sami, ako su za to sposobni. U konačnici, zar je potrebno potpuno uništiti kontinent i čitav jedan etnicitet da bi se druge zemlje i narodi osjećali „razvijenima“?

Autor: Aleksandar Rigačev